Pripremamo sadržaj…
Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti.
Bilo je to nakon smjene vlasti kada je dotad visokopozicionirani djelatnik tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta završio u hijerarhijskom zapećku činovničke sobe. Radišan i relativno mlad, mora da je očajavao nad sudbinom. Do jučer u akciji s ministrom po 12-13 sati dnevno, danas ga je kleta sudba politike svela na standardnu osmicu i vezala uz neudoban stolac, na kojemu doslovce nije primao nikakve zadatke nadređenih.
Citat iz Večernjeg lista: Bila je veljača 1997. kada su na vrata stana u Zadru, po nalogu Interpola, pokucali policajci iz Odjela za privredni kriminal. Nisu tražili ni kontroverznog poduzetnika ni političara upletenog u sumnjive poslove, nego nestašnog tinejdžera koji je zaobišao sve sigurnosne prepreke, probio šifre i ušao ravno u sjedište američkog Ministarstva obrane. Njegovu zaprepaštenom djedu, koji je tada otvorio vrata, policajci su kratko rekli: „Vaš unuk je provalio u Pentagon.”
Utvaram si kako nijedan učitelj i nastavnik nije minulog petka gledao saborsku raspravu, osim ponekog na bolovanju zbog, recimo, kronične bolesti i stresa, a takvu mu golgotu, opet, ne bi preporučio nijedan liječnik.
U kojoj su mjeri klinci preuzeli obrasce ponašanja koje vide kod odraslih? 'Pomažu' li im primjeri iz politike i društva? Preuzimaju li logiku izbjegavanja odgovornosti ako je ona društveno normalizirana?
Ravnateljima osnovnih škola prije nekoliko je dana opet bilo veselo – javnosti je obznanjena još jedna lista najboljih osnovnih škola, ovoga puta zagrebačkih. Autorstvo nad tim radom potpisuju znanstvenici, a metodologija kojom su se koristili imala je za cilj zapravo detektirati najefikasnije škole.
Nije dovoljno kontinuirano raditi na unapređenju Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, potrebno je sustavno unapređivati inicijalno obrazovanje i stručno usavršavanje učitelja, piše u novome broju Školskih novina profesor osječkog Filozofskog fakulteta Branko Bognar, shvaćajući da je 'hvatanje' za najavljenu promjenu dokidanja neograničenog broja trodnevnih roditeljskih ispričnica, koje u izmjenama Pravilnika nema, nepotrebno trošenje previše energije.
Do 7. veljače otvorena je javna rasprava o izmjenama famoznog Pravilnika o pedagoškim mjerama (kolokvijalni naziv). Zanemarimo li to što je njegova objava zakasnila ili, kako bi se to fino reklo, zapela je na usuglašavanju, što znači da otpada plan da će nova pravila zaživjeti u školama od novoga polugodišta, najveće je razočaranje u drugome: u dokumentu nedostaje ključni i jasno najavljeni plan Ministarstva, onaj o ograničenju roditeljskih ispričnica. Te, od učiteljske struke toliko podržavane, najave jednostavno – nema.
Taman kada se činilo da se u novom broju Školskih novina ne budemo (kao gotovo u svakome) dotaknuli problema djece uronjene u digitalni svijet, ekipa iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu omela je plan. Predstavili su nove rezultate istraživanja od kojih roditelju prvo dođe da rukama protrlja oči, primi se za čelo, a potom zaviri u sobu svojeg tinejdžera.
Većina među nama s finom je dozom ushita pozdravila vijest da je Australija postala prvom
zemljom svijeta s uvedenom zabranom korištenja društvenih mreža za mlađe od 16 godina.
Novi australski zakon obuhvaća najpopularnije platforme poput Instagrama, Facebooka,
TikToka, YouTubea, X-a i Snapchata, bez čijih je računa preko noći ostalo nekoliko milijuna
mladih Australaca. Ushit naših državljana ovom viješću toliki je da nekako ispada da su
zabranu uveli susjedi, a ne zemlja s druge strane svijeta. Jedan je domaći medij proveo
anketu pitajući treba li Hrvatska zabraniti društvene mreže mlađima od 16. Čak 90 posto
građana odgovorilo je potvrdno. „Bravo Australija! To treba i u Hrvatskoj, sve je više mladih
internet zombija“, jedan je od komentara.
Ma koliko zasićeni bili dnevnim vijestima crne kronike (do mjere da prestajemo čitati dalje od naslova) i koliko često (uzaludno) zamišljali medijski prostor popunjen pozitivnim pričama – poput mnogih učiteljskih koje objavljujemo u Školskim novinama, čitatelje neminovno pojedini 'crnjaci' potaknu na razmišljanje. Jedna od takvih vijesti jest ona o kraju Vjesnikova nebodera (u čijoj su se tiskari nekoć tiskale i naše, odnosno vaše novine). I ma koliko nam se, zbog prirode posla, po glavi često motaju školarci, priznajmo da tog ponedjeljka mnogima od nas isprva nije pala na pamet mogućnost da bi krivci požaru mogli biti zagrebački srednjoškolci.
Kako učitelji i nastavnici izlaze na kraj s ne baš malim udjelom učenika kojima se digitalni svijet uvukao pod kožu do te mjere da ih ovozemaljsko prizemlje ničime ne privlači? Vokabular im je izrazito oskudan, ne poznaju riječi poput prijestolnica, fusnota, antikvarijat. Autohtono izgovaraju „auto-hotno”. U nižim razredima osnovne škole ne znaju vezati vezice, a u srednjoj više ne pamte tablicu množenja. Ne znaju na kartu smjestiti glavne gradove država Europe koje, usput, pišu malim slovom. Misa je za njih „mjesto na koje se odlazi u crkvu”, a ustav „onaj neki zakon”. Ne gledaju kanale na TV-u, i Netflix im je passé, ne čitaju knjige, predug im je, eto, i kratki sadržaj. Slabo se koncentriraju i teško ih je impresionirati, pogotovo riječima. Vježba križnog koraka na TZK završava zapletanjem nogu, ne znaju kolut naprijed, kamoli nazad, ne ide im preskakanje vijače. I, da, stalno se žale na umor.
Kad sam bio mali odgajali su nas i uvjeravali kako je važno završiti školu ili fakultet, imati svoj kruh u rukama, svjedodžbu ili diplomu, jer to je ona pločica kojom je popločan put u bolji život, u prosperitet, u napredak. Bilo je to prije više od pola stoljeća. Tada je znanje ipak bilo na cijeni, iako je i tada bilo uhljeba koji čak nisu imali niti lažirali diplome kao ovi današnji koji se diplomama i doktoratima opskrbljuju na seoskim sveučilištima, preuzimaju tuljce na benzinskim postajama ili im ih dostavlja DHL. A nekada davno, još u vrijeme našeg Ivana Filipovića učitelj je uz liječnika i svećenika bio prva faca u svim jedinicama lokalne samouprave – od sela do velegrada. Svi su ga cijenili i poštovali, klanjali mu se na ulici, učitelj je imao kadrovski stan, dobio je komad zemlje, drva za ogrjev, bio je orguljaš u crkvi, notar u općini, agronomski stručnjak i još mnogo toga.
Kraj kolovoza i prva polovina rujna idealno je vrijeme za maturalna putovanja. Nakon razdoblja onog nesretnog koronavirusa, koji je na svjetskoj razini onemogućio ili znatno ograničio masovna putovanja, pa i maturalce, došlo je opet doba za „raspašoj”, za ludovanja, za izlete očišćene od svega osim od danonoćne zabave. Ta, tko je vidio maturalac pretvoriti u školu u prirodi?
Ljeto nam je počelo velikom aferom u zadarskoj Medicinskoj školi Ante Kuzmanića u kojoj je razred palo čak 15 prvašića te još četiri učenika iz ostalih generacija. Diglo je to veliku buru. Roditelji su poludjeli zbog nepravdi koje su nanesene njihovoj djeci, čak su dvaput protupravno, nasilno ušli u školu prekršivši sve protokole, pa je ravnateljica zvala i policiju.
„Dignitet nastavnika gradi se u učionicama, a ne kupuje se novcem. Plaće su porasle od 2019. godine pa do danas za 100 posto, a samo u prošloj godini za 36 ili 39 posto. Prema tome, svi imaju znatno veće plaće nego što su imali.”
U više od 42 godine svoga rada kao novinar koji se onako rekreativno, gotovo usput, bavi obrazovanjem u „Školskim novinama”, doživio sam, nagledao se i naslušao svakakvih epohalnih misli, reformskih i polureformskih zahvata, desetke pravilnika o svemu i svačemu... Ispratio sam i dvadesetak najprije predsjednika republičkog komiteta za obrazovanje, znanost, tehničku i fizičku kulturu, a otkad nam je naše samostalne, suverene i cjelovite „erha” i ministara prosvjete, obrazovanja, športa, znanosti pa i mladih. Redom i čašću, kako to govornici na veličanstvenim skupovima vole istaknuti pozdravljajući one u prvom redu tapeciranih stolaca.
Pamtit će građani i građanke Republike Hrvatske 1. svibnja ljeta gospodnjega 2025. Jer to nije bio običan dan. Umjesto orkestara limene glazbe u brojnim malim mjestima i gradovima koji su godinama u ritmu marširali prašnjavim ulicama i svirali prvomajske budnice, sada nas bude bajkeri. Ipak je 21. stoljeće.
Prije točno dvije i pol godine, 22. listopada 2022. godine, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića bio je veliki prosvjed na kojemu su se okupile odgojiteljice, stručne suradnice i ravnateljice dječjih vrtića iz svih krajeva Hrvatske. Ključni je zahtjev prosvjednika bio da se Vlada odnosno država uključi u financiranje sustava predškolskog odgoja i obrazovanja.
Proljeće će, čini se, biti obilježeno štrajkovima u obrazovanju i znanosti. Krenulo je sredinom ožujka, a nastavilo se takozvanim cirkularnim štrajkovima u travnju. Po regijama. Prvo Dalmacija pa zatim Slavonija, Istra, Primorje... Tri sindikata koja su pokrenula grudu ustraju u svojim zahtjevima i ne priznaju nikakvu argumentaciju Vlade, premijera i „svoga” ministra koji se iz petnih žila u javnost trudi odaslati poruke pune optimizma, meda i mlijeka, jer nikada nitko u povijesti ove mlade i krhke države, koja je jedva prebacila trideset i koju, nije učinio toliko za plaće svih zaposlenih u državnim i javnim službama. Pa i za zaposlenike u sustavima obrazovanja, znanosti i visokog obrazovanja. Stalno se operira s porastom plaća od 'ciglih' 60 posto od 2019. godine do danas. Pa što bi sad štrajkaši i njihovi sindikalni vođe htjeli? Kruha preko pogače? Sve je to nepotrebno i neprimjereno trenutku u kojemu se nalazimo ‒ tako tvrdi prosvjetna i svekolika vlast.
Prije dva tjedna žrtvovao sam cijelo drugo poluvrijeme sjajne utakmice Lige prvaka ne bih li pogledao što na državnoj dalekovidnici u udarnom terminu o štrajku imaju reći državni tajnik u MZOM-u, čelnik jednog sindikata, sveučilišni profesor i ravnateljica jedne osnovne škole. I požalio sam. Državni tajnik, majstor za financije u resornom ministarstvu, vidno iznerviran, bahat, na granici nepristojnog ponašanja, uvjeravao je i one u studiju i svekoliki puk pred TV ekranima kako su zahtjevi za povećanjem plaća prosvjetara te za korekciju njihovih koeficijenata neopravdani i megalomanski, jer im je u posljednjih šest ili osam godina milošću najdugovječnijeg premijera i aktualne vlasti plaća u kumulativu narasla za oko 60 posto. I požalio se kako njemu kao državnom tajniku deset godina plaća nije išla ni za lipu, a bogme ni za cent gore. I kako je on kao državni tajnik zakinut. Rastužilo me to. Strašno. Suze mi potekoše. Rekao bi moj prijatelj „suza suzu sustiže!”.
Svašta se dogodilo u protekla dva tjedna. Revolverašu Dabri pao je imunitet pa ga zatvorilo na nekoliko dana, tek toliko da povrati snagu i na izlasku iz istražnog zatvora ispali onako veselo da se osjeća „k'o metak”! Nekome tko je zaljubljen u lik i djelo tog kineziologa, koji još nije stopostotno siguran je li u Travniku studirao tri ili pet godina odnosno je li uopće studirao u tom poznatom bosanskom sveučilišnom epicentru, ta njegova rečenica i bude jako vickasta i onako šeretska, ali svakom pojedincu koji iole misli svojom glavom takva se vrsta humora nimalo ne dopada. Premijer se o njegovim eskapadama ne izjašnjava, iako mu je Dabrova ručica baš 76., dakle ona koja donosi natpolovičnu većinu u Saboru, a Dabro još nije eksplicite rekao hoće li je uopće dizati i za koga. Sabor i država tako su nam u pat-poziciji, odgađa se glasanje o bilo kojem prevažnom zakonu dok se ne skuca stabilna većina od 75,5 ruku. Plus robotska šaka.
Zgrada u kojoj stanujem ima 162 stana i u njoj živi četiristotinjak građana hrvatske metropole. Po svojoj veličini nije ni među stotinu najvećih u Zagrebu. Imamo predstavnika stanara koji volontira za stotinjak eura da bi u naše ime zivkao toplanu, gradski vodovod, servis za liftove. Mi svi uredno plaćamo svoje račune, kako to već i priliči, i funkcioniramo prilično dobro. Reklo bi se, zgrada nam je samoodrživa, financijski samostalna i u zelenoj tranziciji, rečeno modernim rječnikom. Zašto to spominjem?
Bojkot je izgleda postao način i stil života hrvatskih državljana. Ovih dana sve u šesnaest bojkotiramo trgovine i trgovačke lance nezadovoljni divljanjem cijena ama baš svega neophodnog za normalan život. Prije četiri godine roditelji su se bunili zbog obveznih maski koje njihova djeca moraju nositi u školi, pa su zatim bojkotirali školu zbog želje da se uključi u eksperiment zvan „Cjelodnevna škola”. Lani su bojkotirali i blokirali zagrebačke škole zbog devetogodišnjeg „nestašnog” dječačića. A kako su roditelji uzori svojoj djeci, što je posve prirodno i normalno, krenuli su u drugom polugodištu i lagani bojkoti nastave koje provode njihova malodobna djeca, njihovi srednjoškolci. I sve zbog tog ne sretnog „Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama”.
Tragedija u Prečkom koja se dogodila zadnjeg dana nastave u prvom polugodištu, u kojoj je smrtno stradao sedmogodišnji učenik, a teško ranjena učiteljica i još nekoliko učenika, pokrenuo je lavinu negodovanja, nezadovoljstva ne samo među prosvjetarima nego i u najširoj javnosti. I naravno, inzistiranja na tome da se škole učine sigurnim mjestima, ustanovama u kojima se nikada više ne će dogoditi ništa slično prosinačkoj tragediji. Organizirani su tihi mimohodi diljem Hrvatske, pokrenulo se i resorno ministarstvo, oformljena je i radna skupina koja je iznjedrila „Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama”, na brzinu su promijenjene brave na svim školama, organizirana zaštitarska služba, određeno je da se škole zaključavaju, da se postroži kontrola i evidencija osoba koje ulaze u školsku zgradu.
Četrnaestog dana siječnja davne 1950. godine bila je subota, tada radni dan kada je izašao prvi broj Školskih novina, polumjesečnika za učitelje, nastavnike i profesore. Prošlo je od tada točno 75 godina i ovaj broj koji držite u rukama, poštovani čitatelji, također je polumjesečnik odnosno dvotjednik koji je igrom slučaja tiskan s identičnim datumom: 14. siječnja. Tričetvrt stoljeća pristojan je ljudski vijek, ali isto tako i respektabilan broj godina u kojima kontinuirano, bez prekida izlaze jedne specijalizirane novine, ne novine opće prakse, već štivo namijenjeno najškolovanijoj populaciji u svakome društvu ‒ učiteljima, nastavnicima, profesorima, stručnim suradnicima i svima onima koji se objektivno, ozbiljno i smireno žele informirati o obrazovanju, ali i kritički i argumentirano raspravljati o bilo kojoj temi ili problemu koji dotiču obrazovni sustav.
I kako je u glasovitoj sceni iz Maratonaca Laki nad rakom pokojnog Pantelije rekao „umro si pred sam kraj života”, otprilike tako je i ova nesretna 2024. godina došla svome kraju, na laganom je izdisaju, „spušilo joj se ispod nosa” što bi rekli naši stari. I vrijeme je da se na neki način podvuče crtu pa da vidimo kako nam je bilo. Teško je pobrojiti sve događaje, ali prisjetit ćemo se onih nekih, lirski rečeno, magistralnih koji su obasjali ovo naše prosvjetarsko nebo.
Liječnici opće prakse u našoj suverenoj, samostalnoj i demokratskoj državi stalno dobivaju i bitke i ratove protiv učitelja. Prijeteći štrajkom dobiju i više nego što su tražili za razliku od prosvjetara koji i nakon šest tjedan štrajka pognu glave i pokupe se doma s veličanstvena dva posto povećanja „s odgodom”, a prije osam godina „potukli” su prosvjetare i kad su odbili pisati ispričnice školarcima, jer to im je bilo preteško pa je tadašnji ministar kompilator donio pravilnik kojim ih je neizravno oslobodio tog mukotrpnog posla i prebacio sve na vrlo odgovorne, savjesne i za vlastito dijete zabrinute roditelje, dopustivši im da izostanke svoga mladunca s nastave mogu u e-Dnevniku opravdavati do tri dana i bez ispričnice, na temelju vlastite procjene o zdravstvenom stanju vlastitog djeteta. I tako po tri dana do vječnosti!
Vauuuu! (Ljudi s engleskog govornog područja rekli bi WOW). Roditelji klinaca iz novozagrebačke osnovne škole (zbog GDPR propisa ne smijemo imenovati ni školu, ni naselje, ni dijete kojemu se ne smije znati ni rod ni spol a bogme ni njegove moćne roditelje potkožene ne samo lovurdom nego vjerojatno i jedinom ispravnom partijskom knjižicom), dakle konačno su odahnuli, pretpostavljam da su obustavili sve protestne aktivnosti i pustili svoje mališane da nakon dva ili tri tjedna ponovno sjednu u školske klupe. Naime, ono neimenovano dijete, kako otkrivaju kolege iz bolje obaviještenih medija, sa svojim roditeljima odustalo je od prave, objektivne opservacije u državnoj ustanovi te napustilo voljenu majčicu Hrvatsku i skrasilo se u Italiji. I problem koji je kao kamen u cipeli posljednje tri godine mučio nekoliko zagrebačkih škola uključujući pripadajuće djelatnike, roditelje, gradski ured za obrazovanje, prosvjetnu inspekciju, resorno ministarstvo, Ministarstvo socijalnog rada ili kako se već zove, odjednom je nestao kao mokrom krpom obrisan sa zamrljane crne školske ploče.
Bez vas, dragi ravnatelji, teško bismo mogli graditi ikakvu piramidu obrazovnog sustava, jer u svim teškim situacijama Ministarstvo komunicira upravo s vama, od vas očekuje da ćete organizirati ono što je zamišljeno, što je teško, ali i lijepo. Suradnja ministarstva i vas ravnatelja temelj je funkcioniranja obrazovnog sustava. Naravno da postoji niz izazova i da ministarstvo pokušava i radi u najboljoj mogućoj vjeri i interesu ponajprije naših učenika, naše budućnosti. Vi svakodnevno u školama rješavate komplicirane situacije na opće zadovoljstvo i u najboljem interesu djece. Zato vam odajem priznanje i izražavam veliku zahvalnost. U ministarstvu ćete uvijek imati partnera, uvijek ćemo stajati iza vas, u svim tim nastojanjima imate našu apsolutnu podršku i nikakvi nas anonimni dopisi ili tužakanja ne će pokolebati.
U posljednje su se vrijeme roditelji naših osnovaca i srednjoškolaca nešto strašno ustreptali nad sudbinom svoje djece koju su, po sili zakona, barem svoje osnovce, prepustili državnim školama da ih odgajaju i obrazuju. I čim se nešto dogodi u školi, bilo osnovnoj ili srednjoj, roditelji se puni samopouzdanja, znanja, intelektualno superiorni ne samo učiteljima početnicima koji još nisu ni stručni položili pa se boje vlastite sjene, a nekmoli razjarenih roditelja, dakle intelektualno superiorni i onima najboljima, učiteljima izvrsnim savjetnicima bez pardona unesu u facu i kažu im što ih ide. A to se onda svede na onu: „Nemate vi pojma ni o čemu!” Budući da roditelji najbolje znaju, oni bez krzmanja ulaze u čakre ravnateljima, pročelnicima u gradskim i županijskim uredima za obrazovanje, a nerijetko pokucaju i na uvijek otvorena vrata na Sveticama.
Dragi učitelji i još draže učiteljice. Prva listopadna subota bila je vaš dan. Koliko ste važni u životu svakog čovjeka, vaši bi trebali biti svi dani u godini. I trebali bi vam se klanjati baš svi. Ali daleko smo mi od toga. U nas se svatko u vaš posao razumije bolje od vas, svatko vam zavidi zbog 30 dana godišnjeg. A nositelji vlasti, valjda jalni na vaše silne beneficije, godinama i desetljećima zakidaju vas na plaćama. Vlast vas ponižava i obezvrjeđuje vaš rad, roditelji vas šamaraju, figurativno i doslovce, ne štedi vas ni prosvjetna inspekcija, a bogme ni vaši viši savjetnici.
Utrka s vremenom koja školstvo drži na nogama
Priče nastavnika koji rade u dvije, tri pa i pet škola otkrivaju posve drukčiju sliku obrazovnog sustava, uglavnom nevidljivu široj javnosti. U raspravama o školstvu najčešće se govori o reformama, kurikulima i plaćama, manje o ljudima koji svakodnevno putuju desecima kilometara kako bi uopće ostvarili punu normu.