Sjedni pod šljivu, to je sigurna zona

Prvog dana siječnja stupio je na snagu Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama, koji će se pokazati kao cjelogodišnji kamenčić u prosvjetarskoj cipeli. Uz prigodničarske slogane tipične za seoske vatrogasne zabave Zakon je najavljivan uz najponavljaniju propagandnu rečenicu koja glasi „za jednak rad jednaka plaća”. No, kad se krenulo u krojenje koeficijenata za obračun tih istih plaća ubrzo su prosvjetari shvatili da njihov rad ponovno, po tko zna koji puta, vrijedi manje od rada ostalih. Koeficijent kuharice u školi manji je od koeficijenta kuharice koja radi u pečenjari u parku prirode; tajnik u ustanovi socijalne skrbi, pogađate, ima veći koeficijent od tajnika osnovne škole; trener konja u đakovačkoj ergeli ima mrvicu veći koeficijent od profesora u srednjoj školi; čak i čuvar parkinga u policijskoj postaji ima veći koeficijent od učitelja, a brine se o parkiranim vozilima naših „plavaca”. Dva su prosvjedna skupa u rano proljeće održali Sindikat Preporod i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, nakon čega je Vlada povećala koeficijent učitelja s 1,97 na 2,01 te ih tako digla u viši platni razred i povećala plaću za ciglih pedesetak eura. Ali je zato usred ljeta Vlada podigla koeficijente državnim dužnosnicima, ali ne za desetak posto kao što je podigla državnim službenicima i zaposlenicima u javnim službama nego skromnih 83 posto. Tek toliko da se zna kome je bog prvo bradu napravio. Na tragu rečenog zakona pokrenut je proces donošenja uredbe o ocjenjivanju zaposlenika, što je također izazvalo veliku buru među prosvjetarima, jer u nakani da se nagrađuju najbolji, Vlada je posegnula za nekakvim bastard sustavom u kojemu bi kolega kolegu trebao ocjenjivati, skupljali bi se bodovi kao u vrijeme korone kad su se na webinarima skupljali, kako se ono zvalo... Lumeni!? I sve bi to trebalo unijeti u zbornice pravednije vrjednovanje i ocjenjivanje pa i plaćanje prosvjetara. Sumnjam da bi zajedništvo u zbornicama na tom principu trebalo postati veće, a kolegijalnost na vrhuncu. Tijekom proljeća i ljeta, pa i početkom jeseni osnovnoškolski sustav postao je taocem jednog devetogodišnjeg nestašnog dječačića koji je „masirao” nekoliko zagrebačkih škola jer prosvjetna vlast i socijalna služba nisu mogle stati na kraj ni njemu ni njegovim roditeljima sve dok roditelji iz škole u koju je premješten nisu digli „seljačku bunu”, blokirali nastavu, povukli djecu doma. Ministar je slijegao ramenima kao i njegov kolega iz socijale, nitko nije pronašao kvalitetno rješenje, ali stvar se smirila jer je, kažu, dijete s roditeljima otputovalo iz Hrvatske i ne zna se kad će se vratiti. Otprilike kao Zdravko Mamić. Bilo je dosta prijepora oko reforme strukovnoga školstva i modularne nastave koja je strukovnjake digla na noge. A ministar kaže da će od iduće jeseni i taj projekt zaživjeti u svim školama. Na tragu svih tih problema, a ponajviše zbog koeficijenata i ocjenjivanja zaposlenika od kojeg vlast ne odustaje, tri su sindikata ‒ Nezavisni