„Totalitarizam” u našem sokaku

Za mnoge škole zaključavanje ulaznih vrata nakon početka nastave nije nikakva novost, pa čak ni ostali sigurnosni elementi nabrojani u Protokolu, jer one to rade godinama i bez protokola. I poštuju se odredbe o ulasku i izlasku učenika tijekom malog ili velikog odmora. Takvo je ponašanje postalo toliko uobičajeno da nikome ne predstavlja problem. Međutim, u nekim sredinama Protokol nije baš pao na plodno tlo i odmah je postao predmet propitivanja i problematiziranja. Tako na primjer, suočeni s novim, a starim, pravilima ponašanja, već u prvom tjednu nastave u drugom polugodištu, srednjoškolci iz Sinja pokrenuli su „Peticiju protiv zaključavanja vrata i ograničavanja kretanja srednjoškolaca” kojom žele upozoriti nadležne da stvari više ne mogu samo tako prolaziti kraj njih i bez njihova utjecaja. Pokretači peticije kažu da odredbe iz Protokola nisu u skladu s njihovim „pravima i slobodama te da mogu negativno utjecati na sigurnost, dostojanstvo i kvalitetu obrazovanja”, naglašavajući da je škola prostor obrazovanja, a ne zatvor te da stres i anksioznost zbog osjećaja zatočenosti unutar škole mogu dodatno utjecati na njihovu koncentraciju, motivaciju i opće psihološko stanje. Na jednom lokalnom karlovačkom portalu pojavio se nepotpisani novinarski uradak koji kaže da dio karlovačkih srednjoškolaca od početka nove školske godine doživljava prave nasrtaje totalitarizma, da su učenici „barem jedne srednje karlovačke škole” na udaru zabrana – oduzimaju im se mobiteli i stavljaju u kutije, ne pušta ih se pod satom na WC, iz škole ne mogu pod malim odmorima, no doduše, ima i dobra vijest – smiju van pod velikim odmorom! „Iako ne odobravamo da mladi puše, činjenica je da mnogi od njih imaju i potrebu za cigaretom koja im je sad i oduzeta jer na malim odmorima ne smiju izvan zgrade. Od škola radite zatvore i stišćete zabranama cvijet hrvatskog društva...” konstatira, među ostalim, netko od mojih vrlih kolega novinara, usput i sjajnih poznavatelja školskog sustava. Na ove sinjske i karlovačke konstatacije i inicijative mogli bi se kao odgovor pisati romani. Ali, može ih se i ukratko komentirati pa reći da su škole odgojno-obrazovne ustanove koje imaju svoja pravila ponašanja propisana kućnim redom, a sada i rečenim protokolom koja jednostavno svaki učenik i djelatnik škole mora poštivati. I točka. Srednja škola nije ustavna kategorija pa kome se ne sviđa, može odmah po ispisnicu u tajništvo. Zvuči okrutno, ali „cvijetu našega društva”, našoj djeci, našoj mladosti treba postaviti okvire, koordinate, granice preko kojih ne mogu i ne smiju prijeći. A priče o anksioznosti, o stresu... dajte, molim vas, pa svi smo mi išli u školu i nije se govorilo o stresu, a isto tako smo morali pohađati nastavu i nismo skupljali milijune opravdanih sati izostanaka. Srednjoškolci su frustrirani jer im netko zabranjuje mobitel u školi? To je pravo svake škole, a podsjetit ću da su Francuska i mnoge druge države prije puno godina to zabranile s državne razine. I nitko nije