Jedni štrajkaju, drugi uživaju

S druge strane, barikade triju sindikata i dalje traže povećanje osnovice plaće 10 posto, veće koeficijente, uvođenje prosvjetnog dodatka, privremeni dodatak dok se ne riješe koeficijenti te odgodu modularne nastave u strukovnim školama za godinu dana, kao i odgodu ocjenjivanja učitelja i nastavnika dok se temeljito i precizno ne urede kriteriji ocjenjivanja. A zašto to traže? Problem nije u tome što plaće nisu rasle, već što su u nekim drugim sustavima rasle znatno više, jer su neki koeficijenti neprimjereni u odnosu na koeficijente u obrazovanju i znanosti, što se opet vidi u statističkim podatcima o postotnom porastu plaća za određene kategorije zaposlenika. Recimo, plaća sveučilišnog profesora u trajnom zvanju 2024. godine porasla je za oko 14 posto u odnosu na 2023. godinu, učitelju za 15 posto, policijskom službeniku za 34 posto, liječniku opće prakse za 39 posto, sudcu općinskog suda za 59 posto, a državnim tajnicima za 74 posto. Gledaju li se koeficijenti, asistent na sveučilištu, učitelj i nastavnik imaju koeficijent 2,01, čuvar prirode u parku prirode 2,1, socijalni radnik 2,17, trener konja u ergeli 2,2, a asistent na policijskoj akademiji 2,3. I onda predstavnici vlasti govore o neprimjerenom štrajku, o megalomanskim zahtjevima učitelja, nastavnika i zaposlenika u visokom obrazovanju i znanosti, o tome da se svekolika vlast brine ne samo o dobrobiti naše djece, predškolaca, školaraca, studenata nego i o njihovim učiteljima i profesorima. I pridružuje im se gotovo u zadnje slovo i najveći prosvjetni sindikat, proglašavajući cijelu tu priču nepotrebnom, nezakonitom, rušilačkom. Vlada je odlučila da ne plati dane provedene u štrajku. U redu. No, kad u središnjem dnevniku vidim izvješće iz Sabora u kojemu sjede tri zastupnika, predsjedavajući i njegova tajnica, ne mogu ne zapitati se zašto 151 zastupnik uopće prima u prosjeku triput veću plaću od učiteljice koja radi u četverorazrednoj kombinaciji u seoskoj područnoj školi. Čime su oni zaslužili plaću kad 'nikad' nisu na svom radnom mjestu, osim što u saborskoj menzi pojedu gotovo pa besplatan ručak i odu svojim putem? Pričom o tome da obilaze teren, da se susreću s biračkim tijelom, da se omrse janjetinom u Zdihovu ili na Boraji? Pa se okupe petkom u slučaju da treba izglasati neki zakon? Kolika je kazna za njihov nedolazak na posao? Spremačicu u školi jedan dan u štrajku košta, tako kažu, barem 40 eura, saborski zastupnici budu uskraćeni za 20, a njihove plaće lete u nebo, dok spremačica sa svojih 850 ne zna kako preživjeti. Pojavile su se i priče kako se u nekim školama djelatnicima koji su u štrajku, a recimo, nisu ni u jednom sindikatu, prijeti otkazima, što je potpuno besmisleno, jer svaki radnik ima ustavno pravo štrajkati i to na posebnom obrascu može najaviti svom poslodavcu odnosno ravnatelju ustanove. Uvijek je u ovakvim situacijama u igri i jedno hipotetsko pitanje. Naime, ako štrajk uspije i Vlada podigne osnovicu i korigira koeficijente za obračun plaća, hoće li se to