Bojkot je izgleda postao način i stil života hrvatskih državljana. Ovih dana sve u šesnaest bojkotiramo trgovine i trgovačke lance nezadovoljni divljanjem cijena ama baš svega neophodnog za normalan život. Prije četiri godine roditelji su se bunili zbog obveznih maski koje njihova djeca moraju nositi u školi, pa su zatim bojkotirali školu zbog želje da se uključi u eksperiment zvan „Cjelodnevna škola”. Lani su bojkotirali i blokirali zagrebačke škole zbog devetogodišnjeg „nestašnog” dječačića. A kako su roditelji uzori svojoj djeci, što je posve prirodno i normalno, krenuli su u drugom polugodištu i lagani bojkoti nastave koje provode njihova malodobna djeca, njihovi srednjoškolci. I sve zbog tog ne sretnog „Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama”.
Prošloga tjedna bojkotirali su nastavu, da ne kažem markirali, srednjoškolci u Bujama, Splitu, na Korčuli... jer ne mogu podnijeti da budu zaključani u svojim školama. Narušena im je sloboda, ne mogu izaći zapaliti cigaretu za petominutnog malog odmora, trese ih apstinencijska nikotinska kriza... U prošlom sam uvodniku komentirao te „totalitarne” odredbe kojima se ograničavaju slobode naših adolescenata i ne ću ponavljati iste teze o našoj razmaženoj zlatnoj mladeži, o cvijetu našega društva koji je stoput osjetljiviji od mimoze i koji će pronaći stotinu razloga zašto ne pohađati nastavu argumentirajući te svoje mladenačke eskapade pozivima na Konvenciju o pravima djece, na slobodu kretanja, disanja...
Koji je zahtjev sljedeći? Nakon cigareta tim petnaestogodišnjacima treba u školi osigurati žesticu? Pivo? Marihuanu? Ili da okrenemo pilu pa u budući zakon o odgoju i obrazovanju za koji ni Đekna ne zna kad će biti napisan i donesen ipak stavimo odredbu o ograničenom broju sati izostanaka nakon kojih učenik biva isključen (izbačen) iz srednje škole koja ionako nije obvezna? I da roditelje tih maloljetnika pušača malo pritisne socijalna služba?
Slušamo ovih dana kako su nam turističke usluge preskupe i kako ćemo „obrati bostan” već ovoga ljeta jer u zadnjoj adaptiranoj garaži što neki zovu apartmanom gost plaća sedmodnevni najam oko tisuću eura i uz zamolbu domaćina da ne kuha. Istodobno, za isti novac netko informiraniji može otići avionom u Tursku, u hotel s pet zvjezdica i all inclusive varijantom i to na deset dana preko etablirane turističke agencije iz nama susjedne države. Zašto ovo spominjem? Zato jer se povela rasprava o jednodnevnim i višednevnim ekskurzijama koje naše turističke agencije nude školarcima, koje su dvostruko skuplje nego prije samo godinu dana. Pa roditelj plati jednodnevni izlet autobusom do Pule oko 90 eura, a upola jeftinije bilo bi da djeca tamo putuju redovnom autobusnom linijom. Jednako tako, školarcima je puno isplativije otići na višednevni izlet u Italiju nego bilo gdje u Hrvatskoj.
Krenuli smo s pričom o bojkotu trgovina i trgovačkih lanaca. Pa kad su naša djeca toliko socijalno osviještena, volio bih da razmisle o novčanicima svojih roditelja i da se odreknu ekskurzija, maturalaca, jednodnevnih drndanja po domaćim kaldrmama odnosno da bojkotiraju agencije koje gule kožu njihovim najmilijima. I neka razmisle o tome zašto su izleti tako skupi, iako je PDV na turističke usluge prije više od deset godina spušten na 13 posto, a cijene i dalje vrtoglavo rastu. Možda bi svoju odraslost, ozbiljnost i zabrinutost za stanje obiteljskih financija mogli pokazati bojkotom nečeg tako trivijalnog kao što su izleti i maturalci. Naime, kućni red, pravila ponašanja u odgojno-obrazovnim ustanovama ne mogu i ne trebaju biti predmet bilo kakvog bojkota.
Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti.