Utrka s vremenom koja školstvo drži na nogama

Profesor koji ustaje prije zore kako bi trajektom stigao u otočnu školu na nastavu, učiteljica koja tijekom dana promijeni dvije ili tri škole, nastavnica koja već šesnaest godina kombinira automobile, autobuse, trajekte i katamarane – svi oni u razgovoru za temu zadnjeg broja Školskih novina u ovoj školskoj godini – za opis svojega posla koriste isti izraz: „izazovno” (riječ izazov je, očito, postala sinonim za nekadašnji problem). Iza te riječi kriju se sati provedeni na putu, stalno usklađivanje rasporeda, prilagodba različitim kolektivima i učenicima različite dobi, neizvjesnost koja se iz godine u godinu ponavlja. Neprepoznati u sustavu Sustav njihov dodatni angažman gotovo i ne prepoznaje. Nastavnici koji rade u više škola nemaju prava koja proizlaze iz dvokratnog ili smjenskog rada jer se svaka škola promatra kao zaseban poslodavac. Vrijeme provedeno na putu između radnih mjesta ostaje izvan sustava vrednovanja, premda je upravo ono često presudno za funkcioniranje. Istodobno, njihove priče pokazuju i drugu stranu. Unatoč umoru i logističkim pretumbacijama, ustajanju u 4 sata ujutro (da bi stigli na trajekt iz Splita do škole u Bolu) ili pak ako je riječ o prvom satu jutarnje smjene iz Splita na Vis putuju dan ranije pa prespavaju negdje iz usluge, mnogi nastavnici – putnici ostaju u svojim putujućim misijama, uglavnom lociranim u manjim sredinama. Spoznali su ljepotu kvalitetnijeg rada s manjim brojem učenika, bliskijih odnosa i snažne podrške kolega i ravnatelja. Upravo ta ljudska dimenzija često nadjačava frustracije koje donosi stalna utrka s vremenom i kilometrima. Ono što zabrinjava jest procjena nastavnika da će ovakav oblik rada postajati sve češći. Pad broja učenika znači manje sati nastave, a time i sve više učitelja prisiljenih „skupljati sate” u više škola kako bi ostvarili punu plaću. Ako je to doista budućnost školstva, tada se više ne može govoriti o pojedinačnim slučajevima, nego o sustavnom pitanju koje zahtijeva konkretna rješenja. Dakle, ako se taj trend nastavi, država više neće moći ignorirati potrebu za drukčijim uređenjem radnih prava. Mirno vam ljeto Jer, dok obrazovni sustav danas opstaje zahvaljujući predanosti nastavnika – putnika, ostaje otvoreno pitanje koliko će se dugo njihova profesionalna požrtvovnost moći oslanjati na entuzijazam, a ne na sustavnu podršku. Svi to realno znamo, školstvo već godinama održavaju ljudi čiji se rad rijetko vidi u statistikama i službenim izvješćima. Priče nastavnika iz Visa, Hvara, Brača, Dubrovnika, Zagreba, Zadra i Gorskog kotara pokazuju koliko se obrazovni sustav oslanja na osobnu žrtvu pojedinaca. Dok jedni prelaze desetke kilometara između područnih škola, drugi kombiniraju osnovnu i srednju školu, a treći rade na otocima i kopnu istodobno. Iskusne zagrebačke profesorice iz 'jakih' gimnazija priznaju na nedjeljnoj kavi: „Divimo im se, mi to ne bi mogle.” Nije tu samo riječ o energiji potrebnoj za putovanje i rad u više škola, riječ je i o zapostavljanju privatnog života.