Mi gradimo dignitet, dignitet gradi nas

Ovu glasovitu izjavu ministra Fuchsa izrečenu dva dana prije Dana državnosti, koju su prenijeli svi mediji koji imalo drže do sebe i kojom je po tko zna koji put u posljednjih nekoliko mjeseci ili tjedana ministar želio umanjiti ili poništiti opravdanost zahtjeva prosvjetnih sindikata glede korekcije odnosno povećanja koeficijenata za obračun plaća u sustavima obrazovanja i znanosti, pamtit će prosvjetari još dugo u noć, dugo i sljedeći dan i u mnoge dane koji su pred njima. Bilo bi dobro uklesati ih u neku tvrdu stinu da ne padnu u zaborav, toliko su „dobre” i znakovite izgovorene riječi. Dobre, jer ih je izgovorio ministar znanosti i obrazovanja pokazujući eklatantno koliko ne poštuje i ne cijeni više od 70 tisuća djelatnika kojima je na čelu kolone. Gotovo iz tjedna u tjedan obilazim škole urbi e torbi i divim se svaki puta činjenici da bez obzira na podcjenjivačke plaće, loš društveni status, ugled profesije srozan na Kelvinovu apsolutnu nulu, ti ljudi ulažu u svoj posao odnosno poziv i zadnji atom snage, volje, želje, ljubavi i entuzijazma, a sve zato da bi svojim učenicima dali ne samo znanja, kompetencije i vještine nego i da ih odgoje, da im najrazličitijim izvannastavnim aktivnostima, vlastitim i europskim projektima otvore nove obzore, uvedu ih u neke aktivnosti koje nemaju nikakve veze s njihovom strukom za koju se obrazuju, ali im tako daju onu dodatnu vrijednost novcem nemjerljivu, toplu ljudsku poputbinu za koračanje životom nakon završetka školovanja. I naravno, to se ne može platiti nikakvim novcem, čak ni onom učiteljskom crkavicom koja je donedavno imala rast od oko 60 posto u posljednjih šest ili sedam godina, a onda je u izjavi ministra čudom skočila i na stopostotno povećanje. Žalosno je što se otkako imamo svoju državu stalno ponavlja isti narativ čim se spomenu prosvjetari. Te ne rade ništa, te imaju praznika k'o u priči, te su preplaćeni. I kad takav narativ desetljećima ponavljaju svi ministri obrazovanja, bez iznimke, onda ni u proračunskim projekcijama prosvjeta ne može proći bolje nego što prolazi. Otprilike, kao bosi po trnju. Kako u takvom okružju imati dignitet struke kad te ne cijeni ni ministar, a kamoli široka javnost koja stalno sluša sve one negativne silnice koje izlaze sa Svetica? Kako da učitelj bude cijenjen kad prosvjetna politika roditelju daje uvijek za pravo, kad roditelj zna bolje od učitelja kakvu ocjenu zaslužuje njegova malička, kad roditelj zna da učitelj ništa ne zna i obraća mu se iz nebeskih visina iako je polupismen i poluinformiran. I onda još udvostruči ministrov stav da su plaće valjda i prevelike u odnosu na ono što učitelj daje. I tako se vrtimo u krug već više od pola stoljeća, jer i u bivšoj državi, a i u našoj samostalnoj i suverenoj učitelji konstantno beru bostan. I drže gaće na štapu. Stalno ih se poziva da valjda volonterski obavljaju svoj posao, kad već imaju toliko slobodnog vremena. Drugim riječima, ne zaslužuju ni ono što već imaju ili im je milošću vlasti udijeljeno. A kad je