Sve je teže biti učitelj

Postali ste nezaštićena vrsta koja bi, ako se ovako nastavi, mogla izumrijeti za koje desetljeće. Ubrzati taj proces mogla bi i najnovija uredba o ocjenjivanju vaše učinkovitosti, koja nije smišljena da vas se nagradi za sav trud i rad, nego da vas se kazni zbog nebuloznih razloga i kriterija, zbog „neučinkovitosti” koju se u vašem poslu ne može egzaktno izmjeriti. No, ako netko procijeni da ne radite dobro, rečena uredba i za to ima odgovor ‒ otkaz! Nažalost, ova godina nikako da bude vaša, jer u škole je stiglo napismeno da se nekoga od vas zaduži za koordiniranje i provođenje preventivnih aktivnosti usmjerenih na sigurnost djece u prometu, sudjelovati na stručnim edukacijama, educiranje kolega o temama vezanima za prevenciju i sigurnost u prometu... da ne nabrajam. I sve to za istu plaću! Baš vam se posrećilo. U moru tih predivnih vijesti stigao je i vaš Svjetski dan. Je li vas se itko sjetio? Premijer? Predsjednik? Ministar? Zahvalio vam s tri tople, ljudske, iz srca izgovorene rečenice? Nisam vidio da se netko pretrgnuo od čestitanja, osim onog kurtoaznog, mlitavog, beskrvnog, ravnodušnog... Ali zato imate svoje učenike. Prenijet ću ovdje objavu na fejsu učiteljice Anite Šojat. „Nastavnice, lekcije koje ste nas naučili nisu samo školske nego i životne. Vidimo koliko se borite za nas i za naš uspjeh. Uvijek ste tu kada Vas zatrebamo.” „Uvijek se trudite biti pošteni i skreni te nam na lijep način objasniti u čemu smo pogriješili.” „Raska, digao sam ocjenu, pa da samo znate da je ona Vaša trojka ustvari četvorka.” „Nastavnice, vijam Vas po cijelom Konzumu, htjela sam zahvaliti na znanju koje ste mi dali. Ja sam u svojoj školi doktorica za hrvatski, sve ih učim.” „Nastavnice, bili ste moja motivatorica i podrška da slijedim svoje snove, samo da znate.” „Raski, može danas kava, svašta se izdogađalo, moramo Vam sve ispričati.” Ima ovakvih poruka, slatkih i suzeizmamljujućih pisama. Skupilo se kako godine odmiču. Pročitam ih kad mislim da sam pogriješila ili bila preoštra. I uvjerim se da uvijek, ali baš uvijek u svakom učeniku trebam tražiti ono najbolje. A onda vas u ne baš ružičastu stvarnost vrati objava na Fejsu riječke profesorice Tamare Šoić. Stvarno je svake godine sve teže nešto napisati o jednoj od najčasnijih profesija na svijetu. U vremenima u kojima su bodovi bitniji od učenika, a učenici sredstvo za skupljanje tih bodova, vremenima u kojima vrednuju sve osim rada u razredu, vremenima u kojima će taj rad ocijeniti temeljem naše sposobnosti dodvoravanja i podilaženja nadređenima, dok istodobno snižavaju sve pragove i kriterije, ne bi li na kraju ostali samo poltroni, jer svatko tko vrijedi i drži do sebe reći će laku noć ovom tužnom sustavu, jako je teško biti učitelj. Teško je biti učitelj u školama iz kojih ispisuju djecu zbog nasilnika kojih je sve više samo zato jer smo svim mogućim pravilnicima i novoizmišljenim abecedama ugasili zadnji mogući alat kojim smo mogli pomoći, prevenirati i zaustaviti nasilje. Teško je biti učitelj u