Bio jednom jedan činovnik…

Potrajalo je to dulje vrijeme, dok si vrijedan momak nije pronašao posao: mjesecima je uspoređivao godišnje odluke i poput Baltazara osmišljavao izgled najboljeg mogućeg kalendara školske godine. Bio je, što bi rekli, posve i jedino u tome. To su bile one davne godine kada novi školski kalendari nisu bili teme naslovnica dnevnih novina, kao što je, recimo, ispalo sada, a znalo je i nedavnih godina. Razlog interesa su, naravno, promjene dokumenta iz godine u godinu. I koliko god školski kalendar nije najvažnija formalna odluka koju prosvjetna vlast donosi, ipak je to bitna 'ravnalica' za 60-ak tisuća zaposlenika u sustavu i oko 440 tisuća učenika, a onda i njihovih roditelja. Malo se kasni Špurijus mi kaže da se s ovogodišnjim prijedlogom netko ipak nije dovoljno bavio, odnosno ni blizu koliko je to nekoć činio odavna bivši djelatnik ministarstva. Nacrt odluke je, uzgred budi rečeno, fino zakasnio. Stigao je sredinom svibnja, dakle u doba kada su se nekadašnji kalendari već pojavljivali u Narodnim novinama. Sjećate se da bi ranijih godina prijedlog školskog kalendara dolazio u ožujku, a sada eto polovicom svibnja ide tek u e-savjetovanje, što znači da će u NN biti u lipnju. Nije ni bitno zašto se kasni, bitno je – hoće li ostati u obliku u kakvom je predložen? Nije teško pogoditi. Zapravo bi bilo naivno očekivati da će donositelji odluke ostati osupnuti količinom kritika na dokument te da će tada, brže bolje, koncem mjeseca pohrliti u izradu drukčijeg modela. Primjerice, kakav je u tekućoj nastavnoj godini, kada su bili spojeni zimski praznici. A i što, molim vas, znači količina kritika? Kada ih je puno? Kada ih je uobičajenih 300-tinjak? Pa tko bi zbog 300 komentara išao išta mijenjati? Riječ je realno o maloj brojci. I nije u krivu ministar Fuchs kada kaže da je podjela mišljenja o trajanju zimskih praznika otprilike pola-pola. I da će uvijek biti tako. U krivu je ukoliko ne prepoznaje da sustavu nisu potrebna natezanja oko nečega što bi trebalo biti unaprijed jasno kao dan (ili, s obzirom da govorimo o kalendaru, otprilike jasno kao dan…). Kakva dosljednost Stvarno je zamorno svake godine raspredati o izgledu školskog kalendara i vagati polovine, zgražati se jer nastava više ne završava u petak, čuditi se jer se netko sjetio ugurati četiri pauze u četiri mjeseca nastave. I što kaže jedan od komentatora javne rasprave – od Ministarstva se očekuje dosljednost i stabilnost, a ne stalne izmjene koje ostavljaju dojam nedostatka jasne slike. Ali, taj uvaženi komentator izgleda zaboravlja da živimo u krajnje nestabilnom vremenu, u kojemu bi pravo čudo bilo da je Uprava za odgoj i obrazovanje uspjela posložiti datume na način da ne izaziva cirkus tamo gdje nije potreban. Cirkus je ionako svuda oko nas. I tako, bio jednom jedan činovnik koji se samo i jedino bavio školskim kalendarom…