Misli lokalno, djeluj globalno

Malo me zaškakljala statistika koju sam prije nekoliko dana našao na nekom portalu o tome kolike su plaće načelnika općina u Hrvata. Naime, otkako je nama Lijepe Naše, mi smo otpustili remen na hlačama, raspojasali se sve u šesnaest, pa na razini lokalne samouprave, jer važno je „samoupravljati” ne samo na državnoj nego i na mikrolokalnoj razini, imamo 428 općina, 127 gradova te 20 jedinica područne samouprave odnosno županija. Prema mjerilima Ujedinjenih naroda, gradom se smatra naselje s više od 40 tisuća stanovnika, ali tko za to mari. Mi imamo gradove i od 1700 duša, a još držimo i svjetski rekord. Hum je najmanji grad na svijetu sa svoja 52 žitelja. U bivšoj, odavno upokojenoj državi, Hrvatska je imala oko 110 općina, a otkako smo svoji na svome, općine su se razmnožile k'o zečevi pa ih je sada 428, od kojih čak 55 općina ima manje od tisuću stanovnika. Dakle, malo ih je više nego u već spomenutoj mojoj zgradi. I naravno, sve te samoupravne lokalne jedinice moraju imati svoju infrastrukturu, svog načelnika, po mogućnosti mlađahnu tajnicu, službeni audi ili passat ili superb, službenu karticu za peglanje po lokalnim birtijama, a i šire. I to je to. Zapanjujuće je da postoje općine od „ciglih” 172 stanovnika od kojih je na posljednjim lokalnim izborima za načelnika svoj glas dalo njih većinskih 104, a da načelnik koji jedino kontrolira kako trava raste na njegovu teritoriju, nakon zadnje uredbe o povećanju osnovice za obračun plaća dužnosnika po novom ni kriv ni dužan svakog prvoga u mjesecu utrži oko 1500 eurića. A načelnici u općinama s oko 2000 žitelja mogu dobaciti i do 3000 eura plus svi benefiti koje sam već nabrojio. Takve bi općine odnosno gradovi, jer kod nas je sve to ispremiješano, trebali imati i sve pripadajuće službe, urede za gospodarstvo, društvene djelatnosti, sport, turizam, komunalne poslove et cetera i sve to treba i financijski pratiti. Budući da rijetko koja općina, osim onih najvećih, može iz vlastitih izvornih prihoda napuniti svoj proračun, sve se svodi na „fond poravnanja”, koji se nekad zvao fond solidarnosti odnosno novac iz državnog proračuna. I tako milijuni i milijarde iz proračuna tijekom desetljeća naše suverenosti i samostalnosti odlaze na financiranje desetaka tisuća lokalnih činovnika, među kojima su mnogi s godinama doživjeli metamorfozu pa ih sada kolokvijalno zovemo lokalnim moćnicima, a da oni ustvari samo glumataju lokalne samoupravljače čiji se planovi i programi mogu realizirati jedino ako država iskešira i tako podupre njihove ideje. Čast onim općinama i gradovima koji imaju i brojnost i ekonomsku snagu financijski nositi i puniti vlastiti proračun te svojim stanovnicima osigurati sve ono što im treba za koliko-toliko normalan i dostojanstven život. A oni u minijaturnim općinama moraju i vrtić zatvoriti ne bi li im u proračunu ostalo taman toliko da natankaju svog službenog limenog ljubimca. Bogata smo zemlja, stalno to ističemo, ali to svoje bogatstvo nikako da pametno rasporedimo. Zamislite na