Tko tu kome čuva leđa

Ove 122 riječi izvučene su iz osmominutnog govora koji je ravnateljima osnovnih škola okupljenima prošloga tjedna u Vodicama održao njihov ministar Fuchs. I slično kao proljetos u Opatiji, kad mu je pred istim auditorijem govor bio nekoliko sekundi kraći, ministar je pričekao prvu pauzu i nestao u vidu lastavičjeg repa. S kolegom Piletićem, ministrom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Naravno, prije nestanka obojica su se kleli u nužnost i poželjnost međuresorne suradnje, u gotovo savršenu sinergiju dvaju ministarstava, nepogrešivo rješavanje problema pred kojima se znaju zateći. Pasivnom promatraču i slušatelju tih verbalnih vratolomija doista dođe toplo oko srca kad shvati koliko ta naša država i njezine institucije krvare za nas obične smrtnike i kako u nanosekundama rješavaju i najteže probleme. A onda se okrenete oko sebe, protrljate oči i upitate se je l' vas to netko za... (bip! ‒ zabrana upotrebe „nepravilnih” glagola). Jer, recimo, čitamo ovih dana prestrašnu priču odgajateljice u vrtiću koja je žrtva obiteljskog nasilja, razvela se i otišla od zlostavljača. Piletićev centar za socijalnu skrb i njezinom zlostavljaču i njoj kao žrtvi izriče mjeru nadzora nad roditeljskom skrbi. Ona kao žrtva ne samo da je bogovski izudarana od svog bivšeg nego ju je još i država nokautirala svojom mjerom nadzora pa nesretnica ostaje bez posla u dječjem vrtiću, jer Zakon o ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju pisan u MZOM-u kaže da u vrtiću ne može raditi nitko kome je izrečena mjera. Neš' ti, majci, primat batine samo tako! Još će te i država kazniti oduzimanjem prava na rad, iako si ŽRTVA! Drugi primjer već i vrapci prepričavaju. Godinama se vrti oko jednog dječaka koji očito ima problem, a očito ima i problematične roditelje koji tjeraju mak na konac, angažiraju najskuplje i najmoćnije odvjetničke perjanice, a posljedice su vrlo vidljive: u jednoj se školi ispisao cijeli razred, učiteljica je proglašena tehnološkim viškom, ravnateljici prijeti otkaz ugovora o privremenom radu. Ali to još nije sve: u sljedećoj školi roditelji dva tjedna ne puštaju svoju djecu u školu dok se ne riješi problem desetogodišnjeg delinkventa s poremećajem u ponašanju. Ministri i njihovi načelnici, pomoćnici, voditelji sektora čine sve što mogu, a problem je i dalje kao bumbar. Leti u mjestu. I ni makac! Treći je primjer mala seoska škola na dalmatinskom otoku u kojoj i nakon dva mjeseca nove školske godine učenica nije uspjela položiti popravni iz hrvatskog, matematike i geografije, no zato je viši savjetnik nakon uvida školi naredio da maličkoj zaključe pozitivne ocjene i da dijete konačno krene u šesti razred. Vjerojatno će po toj vrhunskoj recepturi završiti i s doktoratom, ako ne u Osijeku onda barem u Travniku. I sve se to odigrava pod kodnim nazivom iz alanfordovskog šifrarnika „imali smo mi i većih problema pa ih nismo riješili” ili onom optimističnijom inačicom „i u dobru i u zlu, mi u ministarstvu smo uvijek iza vas!”. E sad, to „iza vas”