Rabljeni automobil i rasplesana učiteljica

Brojevi i roboti Ključno je s jedne strane promotriti motive učenika, a s druge odnos profesorice prema učenicima. Sudeći po izjavama sudionika priče, riječ je o skromnoj osobi ('samo radim svoj posao') za koju se – kako je napisao kolega iz Zadarskog lista – iz aviona vidi da svoj posao radi svim srcem. Ona je, pak, još pod šokom što ju je snašlo, izjavila: „Kada zatvorim vrata učionice, imam osjećaj da sam u najboljem okruženju na svijetu. Obožavam raditi s mladima. U njima je toliko pozitive, ljubavi, neiskvarenosti (...) Oni osjete kad ih netko zaista čuje, zato mi baš smeta kada ih se gleda kao brojeve, robote. Ako mladima damo ljubav, oni to vraćaju višestruko.” Čini se da je upravo to poanta cijele priče, zbog čega je argument da je poklon, koliko god neuobičajen bio, prihvatljiv iz najmanje tri razloga. Maturanti su punoljetni i dobrovoljno su skupljali novac. Dalje, poklon je profesorici stigao pred školu nakon završetka školovanja, što znači da više nema govora o ikojoj vrsti utjecaja, pogodovanja. Treće, čin maturanata očito je iskren izraz zahvalnosti profesorici Nini koja je ostavila snažan pozitivan trag u životima mladih ljudi. Zato se negativan argument da je profesorica bila u odnosu koji prelazi profesionalne granice čini kao posve iskrivljena slika stvarnosti. Profesionalna distanca U drugoj priči koja je u tjednu za nama preplavila medije i, naravno, izazvala (i) negativne kritike, profesorica pleše i očito se jako dobro zabavlja sa svojim odlazećim učenicima na maturalnoj večeri. I ovdje je riječ o pitanju profesionalne distance. U doba kada se učitelji zbog novih društvenih normi pribojavaju zagrljajem utješiti prvašića dok plače (da netko, ne daj bože, slučajno taj čin ne bi krivo protumačio), izgleda da se zaboravlja da su i učitelji ljudi te da bi im pokazivanje emocija i radovanje tijekom svečanog završetka školovanja njihove generacije trebalo biti nešto posve prirodno. Uostalom, bliskost ne mora biti neetična. U snimci rasplesane učiteljice teško je vidjeti ponašanje koje prelazi granicu primjerenosti. Ona nema bocu alkohola u ruci, nije seksualno sugestivna, ne djeluje nimalo vulgarno nego, dapače, lijepo ju je vidjeti. Riječ je o jednoj proslavi godišnje, završnom činu opraštanja s generacijom koju cijeni, vjerojatno i voli. Zato se 'ludo plesanje' profesorice ne čini samo po sebi kao moralni problem. Prije bismo rekli da je riječ o znaku dobre atmosfere i pozitivnog odnosa prema odlazećoj generaciji, što je uostalom poanta i prve priče o poklonjenom rabljenom automobilu. Jer, maturalna večer nije učionica ni ispit, a nastavnik ne prestaje biti profesionalac zato što se raduje sa svojim učenicima. Zato je teško posumnjati da je rasplesana učiteljica zaboravila svoju ulogu, ona je tek dijelila radost s mladim ljudima, kao što su u zadarskom slučaju mladi ljudi udijelili radost svojoj Nini. Stoga, zaboravimo kritike. Jer, između „nije po mom ukusu” i „moralno je pogrešno” – velika je razlika.