Jesmo li pretjerali?
Jesu li mladi danas previše opterećeni budućnošću? Do koje mjere roditelji pretjeruju neprestano govoreći kako se za budućnost treba pripremati? Što ako djecu toliko „dobro” pripremaju za budućnost da im zaboravljaju ostaviti dovoljno vremena za sadašnjost u kojoj, čini se, pronalaze sve manji interes (tu mislim na širi kontekst interesa za događanja u društvu, a ne isključivo za njihove vlastite interese)?
