Znak X na papiru

Uredili smo dječje sobe po savršenoj matrici korisnika digitalija, nismo li? One stare plakate iz „Brava” po zidovima i krevet na kat zamijenila su tri ekrana i fina anatomska fotelja kakve su nekad imali liječnici, a danas programeri. Ima u toj sobi i ponešto utega, pa i knjiga; nazire se i dnevnog svjetla, ali godinama nam je jasno ‒ ekrani su preuzeli ne samo ulogu prozora, već i svrhu dječje sobe. Djeci smo dali sve što trebaju, a to davanje ima cijenu veću od uložene monete. Podatci iz novog istraživanja EU Kids Online 2025 dokazuju da digitalni svijet više nije dodatak dječjem životu, nego njegov ključni dio. Jer, tek oko tri posto djece u dobi od 10 do 16 godina rijetko ili nikada ne pristupa internetu preko mobitela. Može li nas onda uopće nešto iznenaditi? Možda, nekoliko rezultata iz spomenutog istraživanja. Prvi je činjenica da se svakom četvrtom djetetu lakše izraziti na internetu nego u izravnoj komunikaciji, što upućuje na duboke promjene u načinu socijalizacije, ali i na potencijalni gubitak socijalnih vještina. Drugi je što se djeca digitalnim uređajima koriste u gotovo svim dijelovima dana, uključujući nastavu (40 posto ih uz pomoć AI-a piše školski esej), obiteljske obroke (više od 60 posto večera ih uz mobitel) i noć. Treće ‒ što bismo radije svrstali u potrebu za ozbiljnom intervencijom, umjesto u domenu čuđenja i iznenađenja ‒ jest što se gotovo svako treće dijete koristi AI-em za savjet o zdravlju i brigama, uključujući mentalne probleme. Ako smo baš skloni uporno uspoređivati generacije (što uistinu postaje besmisleno), mogli bismo zlurado zaključiti – da, ono kada se susjedova mala zaljubila u vođu sekte koji joj kontrolira život, a familija ništa ne može, eh to je danas postao AI za maloljetnike. Preciznosti radi, ovdje nema riječi o zagovaranju rata s AI-em, daleko od toga; on nije čudnovati guru koji odvlači mlade s pravog puta, on je dobra prilika za učenje i uštedu vremena, što shvaćaju i klinci. Kada ih pitate (podatci iz istraživanja) iz kojih se razloga koriste umjetnom inteligencijom, odgovor ne može biti iskreniji: „da si olakšam stvari, da uštedim vrijeme i da obavi stvar umjesto mene”. No, iako djeca internet i umjetnu inteligenciju često upotrebljavaju kako bi si olakšala obveze, postoji ono 'ali' na koje nas upućuju upravo odgovori djece. 'Ali' ima sljedeći nastavak – nama (djeci) nedostaje podrška u upravljanju vlastitim navikama, što je jasno iz podatka kako više od polovine djece priznaje da je pokušalo smanjiti vrijeme provedeno na internetu, ali u tomu nisu uspjela. Eh, to se već zove poziv u pomoć. I stvari postaju sve jasnije – odgovornost nije na djeci, već ponajprije na roditeljima, potom obrazovnom sustavu (čije promjene, naglasimo, kroji MZOM). Profesor Igor Kanižaj godinama tupi kako je nužno jačanje preventivnih programa i otvorena komunikacija s djecom, ali i roditeljima; kako je sustavna digitalna pismenost postala nužnost. Jer, podsjetimo na fakte, prije 20-ak je godina ogromnim problemom