Pripremamo sadržaj…
Kako učitelji i nastavnici izlaze na kraj s ne baš malim udjelom učenika kojima se digitalni svijet uvukao pod kožu do te mjere da ih ovozemaljsko prizemlje ničime ne privlači? Vokabular im je izrazito oskudan, ne poznaju riječi poput prijestolnica, fusnota, antikvarijat. Autohtono izgovaraju „auto-hotno”. U nižim razredima osnovne škole ne znaju vezati vezice, a u srednjoj više ne pamte tablicu množenja. Ne znaju na kartu smjestiti glavne gradove država Europe koje, usput, pišu malim slovom. Misa je za njih „mjesto na koje se odlazi u crkvu”, a ustav „onaj neki zakon”. Ne gledaju kanale na TV-u, i Netflix im je passé, ne čitaju knjige, predug im je, eto, i kratki sadržaj. Slabo se koncentriraju i teško ih je impresionirati, pogotovo riječima. Vježba križnog koraka na TZK završava zapletanjem nogu, ne znaju kolut naprijed, kamoli nazad, ne ide im preskakanje vijače. I, da, stalno se žale na umor.
Ruku na srce, ide im engleski jezik, osnovama potrošačke tehnologije barataju bolje od svojih učitelja i znaju jednu bitnu stvar ‒ kako sebi olakšati život. Oni su, kažu učiteljice u temi broja našega polumjesečnika, robovi tehnologije koji ne znaju misliti svojom glavom. Posljedica? Učitelji pojednostavljuju nastavni proces, skraćuju definicije, videu daju prednost pred knjigom, a ispite pretvaraju u kolokvije, što moguće i nije potpuno krivi smjer, tim više što vidimo kako se s istim problemom suočavaju i druge države. Nema tomu ni pola godine kada je dio škola Ujedinjenog Kraljevstva uklonio iz učionica analogne satove jer tinejdžeri više ne znaju očitati vrijeme na klasičnom satu. Sami su to priznali, žaleći se da im nedoumica s dešifriranjem „cajgera” dodatno povećava stres tijekom pisanja završnog ispita. Britanski su ravnatelji (barem dio njih) pomirljivo zaključili kako su učenici odrasli u digitalnom dobu i gotovo svi njihovi uređaji prikazuju vrijeme digitalno, pa su im klasični satovi postali strani pojam. Prihvatili su, dakle, da takva pojavnost odražava promjene u današnjem vremenu, zaboravljajući kako se ona sada već stara generacija trebala preko noći naviknuti na funkcije netom otpakiranog mobitela.
Školske novine već 75 godina osluškuju bilo zbornica i pišu o sličnim pojavnostima. Iz istoga se razloga u ovome broju bavimo time što učenici ne znaju, a trebali bi znati. Priznat ćemo da nam se slična tema u ovome broju slučajno otvorila, samo u drugoj državi, što je uočila naša Ivana Čavlović (11. str.) čitajući Deutsche Welle. Naime, rezultati najnovije nacionalne studije o kompetenciji učenika devetog razreda pokazuju fascinantan pad uspjeha (Nijemci bi, doduše, suptilnije rekli „rezultati nisu nimalo ohrabrujući”). Pritom je pad zabilježen u svim vrstama škola i u svih 16 saveznih pokrajina, što je srušilo obrazovne standarde kakve si je postavila Njemačka, u kojoj se (također) ispostavilo da su im učenici lišeni entuzijazma i nemotivirani za učenje. I što sada radi Njemačka? Razvija osposobljavanje nastavnika i podršku školama u otežanim uvjetima. Zvuči poznato? I po tko zna koji put? No, što bi bilo novo? Pa, recimo, rado bismo, makar u Engleskoj ili Njemačkoj, čuli za učinkovitiji napor država, onaj koji u planove svih budućih edukacija umjesto nastavnika uključuje roditelje. Jer, kada gledamo naše (ne)prilike, upravo ta karika uporno nedostaje: učitelji se, htjeli ili ne, kontinuirano educiraju, a roditelji polako, ali sigurno parazitiraju, i to, dakako, na štetu odgoja vlastite djece. Uostalom, koja brižna majka ne bi rado našla pokoji večernji sat za edukaciju u prvoj školskoj klupi?
Priče nastavnika koji rade u dvije, tri pa i pet škola otkrivaju posve drukčiju sliku obrazovnog sustava, uglavnom nevidljivu široj javnosti. U raspravama o školstvu najčešće se govori o reformama, kurikulima i plaćama, manje o ljudima koji svakodnevno putuju desecima kilometara kako bi uopće ostvarili punu normu.
Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti.