Stopama pjesnikovih traganja za vlastitim izvorima

„Nikola Milićević u pitomoj dolini podno Mosora još je u djetinjstvu našao prvu česmu svoje duše, u njoj se trajno vezao za prirodu, rijeku, za zelenilo, jablane, čemprese i ptice. I dugo poslije napajao je dušu iz te žive česme, iz izvora mladosti i zavičajnosti.” (Mirela Milićević, dipl. učit.,)

„Nikola Milićević nije samo zavičajni pjsnik. Ovdje je zemaljska os probodena onim mislima od kojih je satkana poezija Nikole Milićevića. On je duboko uman i samozatajan pjesnik, koji je riječi pazio, štedio, čuvao ih – on u svojim stihovima nije upotrijebio nijednu riječ više ili manje od potrebnoga.” (Dr. sc. Ante Žužul)

Udruga zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure” u suradnji s Mjesnim odborom Zvečanje i Župom sv. Mihovila Arkanđela iz Zvečanja, a pod pokroviteljstvom Grada Omiša i Splitsko-dalmatinske županije i uz potporu donatora: Zdenac d.o.o. iz Omiša, Purex d.o.o., Laser plus d.o.o. iz Zagreba, Arak d.o.o. iz Omiša te obitelji Nikole Milićevića i Odvjetničkoga ureda Marka Ramljaka iz Zagreba, u Zvečanju je u petak, 23. kolovoza 2024., u večernjim satima, na Brdinama ispred crkve Svetog Križa, održana Večer sjećanja i zahvalnosti za pjesnika Nikolu Milićevića (1922. – 1999.). O akademiku Nikoli Milićeviću govorili su dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, predsjednica Društva hrvatskih književnika, dr. sc. Ante Žužul, predsjednik Uprave „Školske knjige”, te Mirela Milićević, dipl. učit., predstavnica župne zajednice Zvečanje, učiteljica u Područnoj školi Kostanje OŠ „1. listopada 1942.” u Čišlima, a cijeli je skup moderirao Zdravko Vladanović, kančelir Udruge zagrebačkih Poljičana „Sv. Jure”.

U umjetničkom dijelu programa sudjelovali su Trpimir Jurkić, dramski umjetnik, prvak drame HNK-a u Splitu, koji je kazivao pjesme Nikole Milićevića, te Franka Kesić, prof. gitare, Ivana Capković, prof. flaute i Ivo Kovačević, koji su otpjevali nekoliko pjesama.

Veliki zavičajni pjesnik

Prva je o pjesniku i akademiku Nikoli Milićeviću govorila Mirela Milićević, napomenuvši kako će govoriti o ovom velikom zavičajnom pjesniku iz različitih aspekata, svjedočeći o tome što on znači za obitelj Milićević, župnu zajednicu, mjesto i školu. 

„Teško je riječima iskazati važnost njegova utjecaja na sve spomenuto, ali poslužit ću se stihovima njegove pjesme Izvor kojima kaže: I sve što sam kroz duga ljeta tražio / na dalekim putima, možda nađem tamo / na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Može li se ljepše izreći ljubav prema svom domu nego što je Milićević izrekao ovim stihovima? Može li se ljepša poruka dati našim mladima, našoj djeci? Gdje li će pronaći ono što traže doli na svome početku, svom ognjištu, svom bistrom izvoru?

Tolikim je stihovima govorio o ljubavi prema svom zavičaju, domovini. I koju god pjesmu odabrali, pronaći ćemo istu nit vodilju...: Bole me rane moje zemlje, / te tvrde i strpljive zemlje / s kojom lijegam i s kojom ustajem. (Rane moje zemlje)

Koliko li je ljubavi, žara i divljenja utkano u te stihove!

Nikola nam je važan kao uzor ljubavi prema rodnom kraju, zavičaju, domovini, jeziku koji je mlađim naraštajima Poljičana u našim obiteljima, mjestu, u našoj školi i u našim Poljicima svojim stihovima u pjesmi Naša zemlja poslao jasnu, svevremensku poruku: Mi volimo svoju zemlju, / tu nas draga rodi mati. / Za čitavo blago svijeta / ne ćemo je nikad dati.

Nikola Milićević, u pitomoj dolini podno Mosora, još u djetinjstvu našao je prvu česmu svoje duše, u njoj se trajno vezao za prirodu, rijeku, za zelenilo, jablane, čemprese i ptice. 

I dugo poslije napajao je dušu iz te žive česme, iz izvora mladosti i zavičajnosti. Iz njegovih stihova, tih nepresušnih izvora, crpimo i mi snagu mudrosti, plemenitosti i dobrote. Želja nam je da našoj djeci književnici budu primjer i uzor, njihovo svjetlo domoljublja, požrtvovnosti i ljubavi prema zavičaju i nasljeđu te da poput Nikole urastu u ovu zemlju. 

Zavičajne teme za njega nisu bile prolazne, nego trajno vrelo inspiracije. U mnogim stihovima možemo pronaći onaj duboki osjećaj iskonske i tajanstvene veze s korijenima, s rodnom grudom, jezikom i dalekim predcima: Ovdje su moji mrtvi. Tražim ih / u snu i kamenu. Prstima kopam zemlju / da nađem svoj korijen, svoju jezgru / u njihovu pepelu;… (Elegija za moje mrtve, 2. Kamen)

Još od djetinjstva Nikola je tragao za vlastitim korijenima. Iz njegovih pjesama možemo iščitati ljepotu življenja s plugom, u kamenu i na zemlji, vrijednost žrtve i trpljenja poljičkog čovjeka. Čitajući stihove, tražeći odgovore, razmišljamo i oblikujemo stavove, shvaćamo čovjekovu nedjeljivost od prirode, ukorjenjujemo svoju ljubav prema rodnoj grudi i na taj način ugrađujemo najljepše odgojne vrijednosti u naše mlade naraštaje. S našim se učenicima u izvanučioničkim nastavama često vraćamo ovdje, u njegovo rodno Zvečanje, u njegovu rodnu kuću uz crkvu Svetog Križa, gdje je rastao njegov nadaleko poznati čempres. Tu se učenici upoznaju sa stvarnim biografskim činjenicama i stvaralaštvom svoga zavičajnog pjesnika” – istaknula je Mirela Milićević, napomenuvši kako pjesnikovo književno djelo nije opsežno, ali je raznovrsno i skladno povezano u harmoničnu cjelinu i to je njegova posebnost.

„Danas, dakle, želimo izreći veliku zahvalnost pjesniku što se generacije naših učenika odgajaju na njegovoj 'živoj česmi', a u njihove se male duše utiskuju najplemenitije poruke. Svijest o poljičkom nasljeđu, pripadnosti zavičaju i očuvanju jezika duboko je ukorijenjena u učiteljima i učenicima... Duboko smo svjesni važnosti očuvanja jezika, hrvatskoga i poljičkoga identiteta. Po uzoru na pjesnika, koji se inspirirao pučkom tradicijom, odgajamo našu djecu da vole i cijene dublje vrijednosti svojih korijena” – kazala je, među ostalim, učiteljica Mirela Milićević.  

Između tradicionalizma i suvremenosti

Prisjetivši se Nikole Milićevića kao svoga profesora na fakultetu, ali i drugih druženja dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, aktualna predsjednica Društva hrvatskih književnika i znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u Odsjeku za književnost Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, osvrnula se ponajprije na ishodišta Milićevićeve poezije. „Kad pogledamo na dva ključna ishodišta koja se očituju u njegovoj poeziji, nikako ne možemo izostaviti Poljica, jer ono što čovjek doživi u djetinjstvu, to ga obilježi za čitav život. U Milićevićevoj poeziji jasno se vidi da on iz svoje drevne Poljičke republike nosi, prije svega, taj jedan osjećaj mitskoga, arhetipskoga značenja pejzaža. Tu se nazire ljepota, ali i od djetinjstva usađen osjećaj morala, pravdoljubivosti i one poznate poljičke čestitosti. Nikola Milićević bio je član uredništva časopisa Krugovi, on je među krugovašima ostao osamljena pojava unutar krugovaškoga grupnoga stila koji su s jedne strane nametnuli Antun Šoljan i Ivan Slamnig, sa svojom ironičnošću i ludizmom, a s druge strane Zvonimir Goloba, Irena Vrkljan i drugi, s jednom vrstom nadrealizma. On je išao svojim putom. Općenito se kaže da Milićevićevu poeziju obilježava poseban sraz tradicionalizma i suvremenosti, dakle od pjesama tradicionalnih oblika i vezanoga stiha do pjesama pisanih slobodnim stihom i punih smjele metaforike i simbolizma. U njegovim se pjesmama osjeća spoj klasične kulture, kao plod školovanja u splitskome sjemeništu, ali i pučke mediteranske baštine, dok u osjećajnom smislu njegovu poeziju karakterizira i melankolija i egzistencijalna tjeskoba, koja se može pronaći i kod drugih pjesnika njegove generacije koji su živjeli u teškim vremenima komunističkoga jednoumlja pa su svoje stavove i osjećaje mogli izraziti samo poezijom”, istaknula je Hrvojka Mihanović Salopek, osvrnuvši se na kraju, ali ne manje bitno, i na Milićevićevu vezanost za Društvo Poljičana, kojemu se Milićević priključio već od samoga početka njegova utemeljenja krajem 1953. godine na poziv Drage Ivaniševića. Međutim, nakon prvih razmimoilaženja i sukoba koje je Ivanišević počeo imati s lokalnim članovima Partije, a posebice u godinama nakon Hrvatskog proljeća, Milićević se udaljio od poljičkih društava i posvetio svojem unutarnjem svijetu poezije. „Milićevićeva pjesnička intima bila je daleko od partijskih socrealističkih obrazaca, a sjemenišno obrazovanje u Splitu ostavilo je trag u njegovim najdubljim transcendentalnim pjesničkim refleksijama”, zaključila je Hrvojka Mihanović Salopek, istaknuvši kako je Milićević bio vezan za poljičku baštinu i krajolik ne samo motivikom svoje poezije, već se rado bavio i stručnim istraživanjima vezanim za Poljica, objavivši cijeli niz tekstova o Poljicima ponajviše u godišnjaku Poljičkog dekanata Poljica. 

Uman, tih i nametljivo samozatajan

Dr. sc. Ante Žužul u svome sjećanju na Nikolu Milićevića, kao svoga profesora na fakultetu, ali i prijatelja s kojim je prijateljevao cijeli život, istaknuo je kako Milićević nije samo zavičajni pjesnik. „Nikola Milićević rodio se ovdje, u kamenu, gdje je gotovo ispod svakoga kamena krije neki pjesnik. Ovdje je zemaljska os probodena, probodena je onim mislima od kojih je satkana poezija Nikole Milićevića, koji je tako ozbiljno razmišljao, ali ne samo kad je riječ o hrvatskoj književnosti i njegovoj poeziji, nego i kad je riječ o njegovim prepjevima iz stranih književnosti. Nikola je bio tih, nametljivo samozatajan, ali u dubini svoga srca toliko gorljiv, tako da se darivao, toliko ozbiljno darivao, što se osjeća i u njegovim stihovima. On je riječi pazio, štedio, čuvao ih, on u svojim stihovima nije upotrijebio nijednu riječ više ili manje od potrebnoga”, istaknuo je Žužul, prisjetivši se i s koliko mu je žara Nikola svojedobno pripovijedao o pustinji Blaca i svome stricu svećeniku don Nikoli Milićeviću. Svi su očekivali, napomenuo je Žužul, da će i njegov sinovac Nikola jednoga dana doći u Blacama kao svećenik, ali život ga je odveo na drugu stranu, u svijet književnosti, u svijet poezije. No, sva je ta sjećanja Nikola utkao u svoju poeziju, rekao je Žužul, i kao primjer Nikoline duboke povezanosti s duhovnim svijetom pustinje Blaca i svijetom svoga djetinjstva, na koji je krajičkom svoga unutarnjega oka i dubinom svoje emocije uvijek motrio, naveo je stihove iz pjesme Tri mirisa. 

Otići ću, moram otići jednog božjeg dana,

s torbom na leđima i tišinom u srcu,

otići ću na južne obronke otoka Brača

gdje ima ljutih prodolja i strmih vrleti,

gdje stare česvine sniju pradavni san.

Zaista, moram otići na južne predjele Brača

da tamo na miru, među kamenjem, naberem

plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina,

da ih zajedno složim i tako sjedinim

tri opojna mirisa u najčudesniji miris

koji duši donosi slutnju božanskog daha.

I eto, samo zbog tog jedinstvena mirisa

svakako moram otići na južne obronke Brača.

„Njegova je poezija toliko duboka, ne rasipa se riječima i svaka nosi veliku snagu. To je bio uman čovjek, čovjek koji je obogatio i europsku i svjetsku kulturu” – naglasio je Žužul te se posebno osvrnuo i na Milićevićeve prepjeve iz stranih književnosti. „Prepjev, to je stvaralaštvo, to nije prijevod. Nikola je prevodio s devet europskih i svjetskih jezika i ti njegovi prepjevi njegov su veliki dar hrvatskoj kulturi” – zaključio je Ante Žužul, uz napomenu kako se Nikola nije zatvarao od svijeta u svoju poeziju, nego je kao gorljiv domoljub, bolno doživljavao i hrvatsku zbilju u nevremenu poraća druge polovice dvadesetoga stoljeća, pa je i na to znao pjesnički reagirati, o čemu svjedoči i sonet Na Griču iz 1957. godine:

Ovdje je noć i rujan: dašci juga

Pokoji list iz krošnje već domame.

Zidine gričke tamne su i same,

kesteni bdiju, šute: noć je duga.

A dolje s trga blista krug do kruga,

Izvode igru neonske reklame,

I neboder se novi tu iz tame

Vitkošću svojom starom Griču ruga.

Ali gle! Pa tko to pod svjetiljkom prođe?

Ko sjena šmugnu i nesta iz vida,

A ko da bješe u starinskom fraku.

Možda je varka, možda Matoš dođe,

Pogleda s Griča, pljunu preko zida

I onda ljutit nestade u mraku.

 Tko je bio Nikola Milićević

Ugledni hrvatski književnik Nikola Milićević, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika i redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rođen je 1922. godine u Zvečanju, u srcu drevne Poljičke Kneževine pa je i ovozemaljski mir 1999. godine našao upravo na Gračini s mitskim pogledom na Cetinu. Školovao se u Zvečanju, Omišu, Splitu i Zagrebu. Pjesnički opus Nikole Milićevića uvelike oslikava hrvatsko pjesništvo druge polovice 20. stoljeća, a kojega određuje prožetost tradicionalizma i suvremenosti te klasične kulture i pučke mediteranske baštine u kojoj se naglašeno tematiziraju zavičajna Poljica. Sličan senzibilitet očituje se u njegovu prijevodnom radu, usmjerenome većim dijelom na prepjeve i antologije. Prevodio je s engleskoga, francuskoga, latinskoga, portugalskoga, ruskoga, talijanskoga, a napose sa španjolskoga jezika. Posebno se izdvajaju njegovi prepjevi Federica Garcíje Lorce i Pjesme nad pjesmama u hrvatskom prijevodu Biblije iz 1968. godine. Pisao je i autobiografske, memoarske, dnevničke i putopisne zapise te kritike, eseje i rasprave i time ostavio duboki i neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti uvelike pridonoseći prepoznatljivosti hrvatskoga kulturnoga identiteta u zemlji i svijetu.

Čempres

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću

stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.

Gledao sam često iz svoga djetinjstva

gore, u njegove zelene visine.

Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:

čempres kao čempres, treba da je visok.

Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu

vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:

nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.

I kad god se vratim našoj staroj kući,

gledam ga, i usput kao da mu kažem:

O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.

Godine prolaze, a uvijek si tu,

ni manji ni veći. Davno si dosego

svoju punu mjeru, i ne možeš više

ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.

Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.

Glavno da si dobro. Godine prolaze.

Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.

Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?

I zašto da gledam, i tebe i sebe?

Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.

I čempres i čovjek i pas i godine

i jad i nevolja i sve – dođavola! –

Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.

Možda je zbog mene. Ali nije važno.

Zbilja nije važno. To ja tek toliko

da bar nešto kažem tebi osamljenom.

Jer bude mi drago kad te tako vidim

kod stare nam kuće, tvrda i visoka,

i u dobru zdravlju. I ponosna tako.

E, to iznad svega. To što si ponosan

naročito volim. Znam ja, ti si mnogo

toga preturio i mnogio vidio, i gore

i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru

i munje i vojske. I uvijek si tu,

ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,

i kamen i čovjek i pas i godine,

i da su svi takvi, tvrdi i visoki,

i da nitko ništa nikome ne kaže.