U Dalmaciji, kolijevci hrvatske književnosti, nazivi škola s imenima pisaca mogu se složiti u pravu generacijsku okomicu od početka do danas. Na njezinu je početku dakako otac hrvatske književnosti Marko Marulić Jedina prava iznimka od običaja da se imenima pisaca imenuju škole u njihovim rodnim mjestima ili mjestima koja su zadužili, a da nisu ničim vezani za mjesto imenovanja jest Osnovna škola Antuna Gustava Matoša u Novalji Među hrvatskim književnicima ima onih koji se cijene po čitavoj Hrvatskoj, ali i onih čije ime nose samo škole u njihovu zavičaju, a za one iz ostalih krajeva kao da nema mjesta ma koliko bili veliki. Radi li se tu o svjesnom ili nesvjesnom lokalpatriotizmu te zašto velikani iz jednih krajeva Hrvatske nisu važni u drugima, ovdje nećemo prosuđivati, već samo uočiti tu pojavu, a i hvale vrijedne iznimke. Prikaz ćemo utemeljiti na nazivima škola u hrvatskim povijesnim pokrajinama i u njihovim mjestima. U mjestima gdje naime postoji više škola veća je mogućnost izbora, za razliku od mjesta sa samo jednom školom gdje se, razumljivo, prednost daje domaćem velikanu. U Dubrovniku samo gospari Dubrovnik je svakako najbolji primjer sredine u kojoj su uzor-ličnosti u nazivima škola istodobno lokalni, ali pripadaju i vrhu nacionalne književnosti. U Gradu Dubrovniku sada postoji sedam osnovnih i osam srednjih škola. Među osnovnim školama imena pisaca nose osnovne škola Ivana Gundulića, Marina Držića, a odnedavno i Luke Paljetka, čijim je imenom nazvana 2024. Osnovna škola Montovjerna, predjelu za koji je pjesnik bio vezan za života. Nijedna srednja škola ovdje ne nosi ime književnika; klasična biskupska gimnazija naziva se po znanstveniku Ruđeru Boškoviću, a umjetnička škola po glazbeniku Luki Sorkočeviću. Postoji i Osnovna škola Marina Getaldića, po poznatom matematičaru, također iz Dubrovnika. Ostale škole nemaju neke istaknute ličnosti u svome nazivu, iako Dubrovnik ima još mnogo pisaca, znanstvenika i drugih zaslužnika po kojima su mogle dobiti ime. Kako to protumačiti? Zbog svoje bogate povijesti i višestoljetne slobodne Dubrovačke Republike, posebnog dubrovačkog govora te goleme književne i kulturne baštine, Dubrovnik i okolica razvili su jaku individualnost i zavičajnu svijest koja živi i danas. Osobitu su joj snagu dali upravo pisci. Ivan Gundulić (1589. – 1628.) svojim djelima poput spjeva Osman i pastirske igre Dubravka, pripada samom vrhu hrvatske književnosti, a njegovi stihovi odzvanjaju i danas („O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”), u njihovu su znaku i Dubrovačke ljetne igre i sav kulturni duh ovog grada. Marin Držić (1508. – 1567.), iako iz 16. stoljeća, jedan je od vodećih hrvatskih komediografa i na današnjim pozornicama. Luko Paljetak (1943. – 2014.) dostojni je nastavak plejade stoljetnih generacija dubrovačkih pisaca, akademik, prevoditelj i poznati dječji pisac. Njegovim je imenom nazvana škola odmah nakon smrti, što se događa vrlo rijetko i zbog čega treba pohvaliti gradsku vlast. Sve tri ove uzor-ličnosti su