Pritisci zbog ocjena, prijetnje žalbama, zlonamjerne pritužbe i negativne internetske recenzije neki su od načina na koje studenti pokušavaju utjecati na profesore. Istraživanje pokazuje da je zlostavljanje u akademskom okružju znatno raširenije nego na drugim radnim mjestima
Mlađi profesori češće su bili izloženi neprimjerenom ponašanju kolega, dok su stariji članovi akademskog osoblja češće prijavljivali pritiske studenata zbog ocjena
Zlostavljanje u visokoobrazovnim ustanovama ne dolazi samo od kolega i nadređenih. Sveučilišni profesori i drugi zaposlenici izloženi su i pritiscima studenata koji pokušavaju utjecati na njihove odluke o ocjenama, a u pojedinim akademskim institucijama takva iskustva prijavljuje čak 68 posto zaposlenika.
Pokazalo je to međunarodno istraživanje „Zlostavljanje u visokom obrazovanju: uloga vodstva i akademske kulture u jačanju otpornosti”, provedeno na 189 profesora i zaposlenika visokih učilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu, čiji su autori Jason Walker, Zahra Moradi i Deborah Circo.
Prema rezultatima istraživanja objavljenima u listopadu 2026. u časopisu Journal of Multidisciplinary Research & Practice, gotovo sedam od deset ispitanika (68 posto) doživjelo je neki oblik zlostavljanja na radnome mjestu. Pritom je 30 posto sudionika izjavilo da su ih studenti pritiskali kako bi im dali bolje ocjene od onih koje zaslužuju.
Među taktikama kojima su se studenti koristili bile su prijetnje podnošenjem žalbi na ocjene, zlonamjerne pritužbe, negativne internetske recenzije, emocionalna manipulacija i zastrašivanje. Jedan od autora istraživanja, profesor Jason Walker sa Sveučilišta Adler u Chicagu istaknuo je da je riječ o ponašanju koje nadilazi uobičajenu nepristojnost i uključuje namjerno nanošenje štete drugoj osobi.
Istraživanje je pokazalo da se oblici zlostavljanja razlikuju ovisno o položaju zaposlenika. Mlađi profesori i drugi zaposlenici češće su bili izloženi neprimjerenom ponašanju kolega, dok su stariji članovi akademskog osoblja češće prijavljivali pritiske studenata zbog ocjena. Profesori koji pripadaju crnačkim, autohtonim ili drugim rasnim i etničkim manjinskim skupinama također su češće bili mete zlostavljanja.
Takvi pritisci posebno su zanimljivi zbog odnosa moći. Dok se zlostavljanje na radnome mjestu najčešće povezuje s nadređenima koji vrše pritisak na zaposlenike, u ovom slučaju događa se obrnuto: studenti s manjom formalnom moći pokušavaju utjecati na osobe koje imaju ovlasti ocjenjivanja. Istraživači taj oblik ponašanja nazivaju contrapower harassment, odnosno uznemiravanjem iz pozicije slabije moći.
Zlostavljanje se pritom ne očituje uvijek putem otvorenih sukoba, vikanja ili prijetnji. Među najčešćim oblicima neprimjerenog postupanja kolega i nadređenih sudionici su navodili prekomjerno radno opterećenje, uskraćivanje informacija i postavljanje nerealnih rokova. Pritisci studenata zbog ocjena prijavljivani su čak češće nego zlostavljanje od kolega.
Autori upozoravaju da zlostavljanje u akademskom okruženju narušava dobrobit zaposlenika, ali i integritet visokih učilišta. Dugotrajna izloženost pritiscima može dovesti do tjeskobe i depresije, smanjenja zadovoljstva poslom i pada produktivnosti. Osim što narušava odnose između profesora i studenata, stvara toksično radno okruženje koje se može odraziti i na kvalitetu obrazovanja.
Problem je tim ozbiljniji što je zlostavljanje u akademskom okruženju, prema rezultatima istraživanja, više nego dvostruko učestalije nego na drugim radnim mjestima. U Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi više od 30 posto zaposlenih odraslih osoba u određenom je trenutku izloženo zlostavljanju, uznemiravanju ili seksualnom zlostavljanju na radnome mjestu, dok pojedine akademske institucije bilježe stope zlostavljanja i do 68 posto.
Istraživači ističu da još uvijek nema dovoljno podataka o uzrocima zlostavljanja profesora, kao ni o njegovim dugoročnim posljedicama. Smatraju da bi istraživanja koja bi tijekom nekoliko godina pratila iste članove akademskog osoblja mogla pokazati kako se pritisci zbog ocjena razvijaju te dovode li do toga da profesori napuste posao ili izgube povjerenje u svoje institucije.
Jedan od mogućih obrazaca, upozoravaju autori, jest da se pritisci pojačavaju kada se pokaže da su učinkoviti. Profesori se tako postupno iscrpljuju sve dok ne popuste zahtjevima studenata ili ne napuste radno mjesto. Potrebna su i opsežnija istraživanja te razgovori s profesorima kako bi se njihova iskustva bolje razumjela, ali i ispitale mjere koje bi mogle spriječiti takvo ponašanje. Njihovu bi učinkovitost trebalo provjeriti na različitim vrstama visokih učilišta i sveučilišta.
Autori zaključuju da je zlostavljanje na radnome mjestu oblik nasilja čije su posljedice psihološke, a ne fizičke, ali zato nisu manje stvarne. Suzbijanje takvog ponašanja zahtijeva jasne standarde i dosljedno provođenje pravila o međusobnom poštovanju – od studenata prve godine do najviših sveučilišnih dužnosnika.
Prema The Conversation
Prekomjerno radno opterećenje – 39 %
Uskraćivanje informacija koje su utjecale na njihov rad– 36 %
Nerealni rokovi za izvršenje zadataka – 36 %
Zanemarivanje njihovih mišljenja i stajališta – 34 %
Pretjerano nadziranje njihova rada – 32 %
Pritisci studenata zbog ocjena – 30 %
Zlostavljanje kolega i nadređenih – 21 %
Prijetnje nasiljem – 3 %
