Film snažno poziva društvo da postane osjetljivije, strpljivije i odgovornije, upozorava da je ruganje oblik nasilja, a razumijevanje prvi korak prema uključivijoj zajednici
Postoje dokumentarni filmovi koji informiraju, oni koji svjedoče i oni koji mijenjaju pogled na svijet. „Mucavac” Bojana Koštića pripada trećoj skupini. U svega 35 minuta autor uspijeva učiniti ono što nije lako ni mnogo duljim filmskim ostvarenjima – približiti gledatelju unutarnji svijet osoba koje mucaju i učiniti da njihovu borbu ne promatra sa strane, nego da je na trenutke gotovo fizički osjeti.
Već prva scena jedna je od najsnažnijih u filmu. Čovjek pokušava zatražiti običan bijeli kruh. Ono što većina ljudi izgovara bez razmišljanja, za njega postaje mukotrpan put uz blokade, tišinu i pogled drugih. Bijeli kruh postaje simbol svakodnevice, ali i temeljne ljudske potrebe da budemo saslušani, prihvaćeni i dostojanstveni. Nemoguće je pritom ne pomisliti na biblijsku simboliku „kruha svagdašnjega” – onoga što bi svakome trebalo biti dostupno, a što za osobu koja muca često postaje teško osvojiva svakodnevica.
Iznimno je dojmljiva scena iz učionice. Učenik Bojan prozvan je odgovoriti na najjednostavnije pitanje iz biologije. Paradoks je bolan: ono što je sadržajno najlakše, emocionalno postaje najteže. Film prikazuje osjećaj izloženosti i nemoći pred razredom. Kamera ostaje nenametljiva, dopuštajući gledatelju da osjeti svaku stanku, svaki pokušaj izgovorene riječi i svaku sekundu neizvjesnosti. Upravo u toj suzdržanosti krije se velika redateljska zrelost.
Posebnu vrijednost filmu daju ispovijesti polaznika Val-Mod centra. Njihovo predstavljanje nije tek dokumentiranje govorne poteškoće, već intimno razotkrivanje ljudi koji se svakodnevno bore s vlastitim mislima, strahovima i pogledima okoline. Teško pronalaženje riječi ovdje nije znak slabosti, nego iznimne hrabrosti. Govor nikada nije bio samo sredstvo komunikacije – on je izraz identiteta, a Koštić upravo to razumije i prenosi na gledatelja.
Film pritom ne ostaje zatvoren u tjeskobi.
U njemu ima topline, vedrine i humora. Upečatljivi su dječaci koji spontanošću, iskrenošću i dječačkom razigranošću podsjećaju da mucanje ne određuje čovjeka. „Mucavac” je film koji ostavlja trag. Ne zato što govori o mucanju, nego zato što govori o čovjeku. O njegovoj ranjivosti, dostojanstvu i potrebi da bude prihvaćen bez obzira na način na koji izgovara riječi. Bojan Koštić stvorio je djelo koje nadilazi temu kojom se bavi. Snimio je film koji će educirati, senzibilizirati i, vjerujem, mnoge gledatelje učiniti boljim ljudima. Na tome mu valja iskreno čestitati.
Najveća kvaliteta „Mucavca” nije samo u filmskoj izvedbi, nego u njegovoj društvenoj misiji. Film snažno poziva društvo da postane osjetljivije, strpljivije i odgovornije, upozorava da je ruganje oblik nasilja, a razumijevanje prvi korak prema uključivijoj zajednici.
Posebno raduje što će se film prikazivati u školama. Njegovo trajanje nije rezultat kompromisa, nego promišljene autorske odluke – dovoljno je sažet da zadrži pozornost mladih gledatelja, a dovoljno sadržajan da potakne razgovor koji će trajati mnogo dulje od završne špice.