Malo je publikacija u nas što su uspjele 75 godina opstati i ostati vjerne svojoj izvornoj misiji – biti glas, ogledalo i putokaz hrvatskog školstva. Ova obljetnica Školskih novina nije važna samo za sam tjednik i njegove urednike, novinare i suradnike, već i za cijelu prosvjetnu zajednicu koja se tijekom generacija uz njih oblikovala. Za mene, međutim, ova visoka obljetnica nosi i snažnu osobnu dimenziju. S malim prekidima, naime, već više od pedeset godina pratim Školske novine i one su postale važan sastavni dio mog profesionalnog razvoja.

Još se svježe sjećam svojih prvih susreta s njima. Kada sam, u rujnu 1968. godine kao mladi seoski učitelj ušao u svoju prvu zbornicu Osnovne škole Krasno na Velebitu, na stolu sam najprije ugledao Školske novine. Bilo je to moje prvo osviještenje o ulasku u veliki i važan društveni sustav, u kojem su doduše izvori stručne literature i pedagoških novosti bili znatno oskudniji nego danas, ali su tu bile Školske novine ‒ moj prvi i najveći prozor u svijet školstva. U njima sam počeo pratiti i razumijevati vijesti o obrazovnoj politici, rasprave o metodama pedagoškog rada, ali i iskustva kolega iz različitih krajeva Hrvatske. Svaki broj donosio je osjećaj povezanosti, nisam bio sam u svojim traženjima, dvojbama i željama za najboljim načinima poučavanja.

Poticanje promjena i rasprava

Sljedećih desetljeća Školske novine su me pratile u svim etapama mog rada: od početničkog entuzijazma i nesigurnosti, preko vremena kada sam se sustavno usavršavao i istraživao nove pedagoške postupke, pa sve do razdoblja kada sam preuzeo odgovornije uloge u školi i školstvu. U svakoj od tih faza pronalazio sam u njima upravo ono najpotrebnije, bilo da se radilo o stručnim tekstovima, analizi reformskih ideja, prikazima inovativnih praksi ili prilozima kolega koji su iznosili svoje poglede i postignuća. Kada sam nakon više godina nastavničkog rada postao školski pedagog, posebno su me zanimali prilozi o toj relativno novoj profesiji što se nastojala afirmirati svojim doprinosima kvaliteti rada u školama.

Posebnu vrijednost Školskih novina ne vidim samo u tome što su bilježile događaje, već i u tome što su ih analizirale i pojašnjavale te otvarale prostor i poticale raspravu. One su bile ne samo pouzdani pratitelj i svjedok promjena, nego su donosile i analitički osvrt koji je nama „na terenu” omogućavao preispitivanje rješenja zadanih dekretima te njihovo sagledavanje iz različitih perspektiva. U vrijeme kada je smjer razvoja obrazovanja često određivan bez cjelovitog uvida u stvarnost, Školske novine su uporno vraćale fokus na ravnatelje, stručne suradnike, odgojitelje, nastavnike, učenike i roditelje, na ključne pretpostavke da bi se promjene ostvarile.

Za mene osobno takav je pristup Školskih novina bio osobito dragocjen. Mnoga pitanja koja bismo u zbornicama tek započeli raspravljati, u novinama bi dobila širi okvir, argumente i brojne primjere iz prakse. Na umu su mi prilozi vezani za reformu srednjih škola 1970-ih godina kada smo svjedočili integraciji srednjeg i visokog školstva u usmjereno obrazovanje sa snažnom poveznicom s gospodarstvom. Tu je i okrupnjavanje srednjih škola u „mamut-centre” i formiranje jakih stručnih službi u školama koje su trebale ubrzano stvarati programe zanimanja u skladu s razvojem školskog okružja. Školske novine pozorno su pratile rad stručnih službi u školstvu. Pritom osobito rad Zavoda za unapređenje školstva i stručnih službi u školama kao jezgri internog razvoja odgojno-obrazovnih ustanova. Prilozi koji su se bavili tim temama uvelike su utjecali na način promišljanja, shvaćanja i izvedbe moje profesionalne uloge.

Cjelovito i objektivno izvještavanje

Nisam bio samo čitatelj Školskih novina. Imao sam priliku u njima predstaviti i svoja vlastita razmišljanja. Nekad su to bili prilozi vezani za praksu školskih pedagoga ili ravnatelja, nekad razgovori sa mnom o aktualnim pedagoškim temama, a nerijetko izvještavanje o porukama stručnih skupova na kojima sam izlagao teme svojeg radnog područja. Bilo da se radilo o analizi pedagoških tema, prikazu iskustava iz prakse ili sudjelovanju u širim raspravama, osvrti Školskih novina bili su za mene veliko priznanje. Pritom želim istaknuti cjelovito, objektivno i profesionalno izvještavanje novinara Školskih novina, među kojima se, u vrijeme moje intenzivnije suradnje, osobito rado prisjećam Marijana Šimega, Ante Bežena, Ive Klarića, Maje Flego, Vjekoslava Wellea. 

Upravo ta dvosmjerna povezanost – učiti iz Školskih novina, a onda i sam pridonositi – jedno je od najvrjednijih iskustava u mojoj karijeri. Nema mnogo medija u kojima se netko može istovremeno osjećati i kao čitatelj i kao autor, u krugu svojih kolega, nastavnika, pedagoga, znanstvenika, ravnatelja i brojnih drugih suradnika koji oblikuju sustav odgoja i obrazovanja.

Danas, kad Školske novine kroče osmim desetljećem, neminovno se otvara pitanje njihove budućnosti. Svijet se ubrzano mijenja, a digitalni mediji preuzimaju dominaciju. Ipak, vjerujem da će Školske novine i dalje imati svoje posebno mjesto, ne toliko u nadmetanju s novim informatičkim tehnologijama, nego u afirmiranju njihove humane primjene. One mogu i trebaju biti suvremena, multimedijska platforma, ali ne bi smjele izgubiti ono što ih je oduvijek činilo jedinstvenima: vjerodostojnost, stručnost i osjetljivost za potrebe pedagoških ustanova i njihovih dionika. 

Iz njih sam učio i mnogo naučio

Školske novine nisu samo novine; one su dio zajednice kojoj svi pripadamo. Kada u njima pročitamo iskustvo kolega, to nas podsjeća da nismo sami s radnim izazovima. Kada objavimo vlastiti tekst, to nas potiče da budemo odgovorniji i jasniji u svom promišljanju. Kada se uključimo u raspravu, to nam daje osjećaj da sudjelujemo u stvaranju boljeg školstva. Stoga je moja poruka mlađim kolegama jednostavna: čitajte, pišite, sudjelujte, pridonosite identitetu svoje profesije. Ja sam od Školskih novina mnogo učio i naučio, siguran sam da ćete i vi.

Kada analiziram vlastiti profesionalni razvoj, teško mogu zamisliti svoj doprinos bez Školskih novina. Bile su mi vodič u nesigurnim početcima, poticaj u trenutcima kada sam tražio nove ideje, bistrije ogledalo u vremenima kada su promjene dolazile brže nego što smo ih mogli pratiti. I, možda najvažnije, bile su stalni podsjetnik da škola nije samo zgrada od četiri zida, s mnogo prozora i velikim ulazom, već živi organizam čiji je svaki djelatnik – od ravnatelja do domara, dio humane zajednice.

S osjećajem zahvalnosti i poštovanja upućujem iskrene čestitke u povodu 75. obljetnice izlaženja Školskih novina, uvjeren kako će i dalje biti pouzdan oslonac i inspiracija onima koji u školstvu pronalaze svoj poziv i strastveno ga ostvaruju. Siguran sam kako će i dalje uspješno pratiti generacije prosvjetara koje dolaze, jednako predano kao što su pratile i mene. Jer njihova uloga u hrvatskom sustavu obrazovanja i odgoja nadilazi puko novinarstvo, one su istinski kroničar, brižljiv analitičar, pouzdani izvjestitelj i osobito vrijedan suputnik u razvoju našeg školstva. Školstvom se gradi budućnost, a Školske novine već 75 godina dostojanstveno svjedoče kako se ta budućnost postiže snagom znanja i humanizmom pedagoških profesija.

Dr. sc. Stjepan Staničić umirovljeni je profesor Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Rođen je na Rabu 1946. godine. Diplomirao je i magistrirao ne Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Počeo je kao nastavnik u osnovnoj školi, a potom je bio pedagog i ravnatelj. Nakon toga je i u srednjoj školi nastavnik, pedagog i ravnatelj. U Zavodu za školstvo u Rijeci bio je savjetnik za pedagoge i ravnatelje, a zatim i ravnatelj tog Zavoda. Vodio je više nacionalnih povjerenstava za izradu konceptualnih i operativnih dokumenata unapređenja kvalitete vođenja u obrazovanju. Njegove važnije knjige su: Menadžment u obrazovanju (2006.), Pedagog u vrtiću, školi i domu (s M. Resmanom, 2020.), Ravnatelj škole, vrtića i doma (2025). U suradnji s B. Drandićem („Znamen”, Zagreb) već 30 godina objavljuje Školski priručnik.