Pripremamo sadržaj…
Neka institucije rade svoj posao! Rečenica je to možda najponavljanija i najeksploatiranija otkako je nama Lijepe Naše, rečenica od koje se svakom pripadniku radničke klase i poštene inteligencije u najmanju ruku diže kosa na glavi. Omiljena je to rečenica bitangi svih vrsta ‒ lopova, zlostavljača, seksualnih predatora, ubojica u prometu i utajivača poreza, moralno upitnih korisnika domaćih i europskih poticaja za bilo što, dilera, pronevjeritelja ‒ moglo bi se reći, od ministara do običnih građana, besprizornih likova koji uvijek imaju tamo negdje nekog svoj barbu, kuma, prijatelja s koncerata lake glazbe, bratićevog pašanca ili prijateljicu sestrine vjenčane kume. Dakle, likova koji mogu mirno spavati, jer naše brojne institucije unatoč onom borbenom pokliču s početka teksta ustvari malo rade, prije bi se reklo dokoličare, ljenčare u svojoj zasluženoj nirvani.
Ne ću ništa o državnoj maturi i tome da 40 posto gimnazijalaca na eseju nije znalo objasniti pojam „požrtvovnost”, a djeca su nam tako prepametna i načitana. Ne ću ni o pomicanju odnosno odgađanju početka nastavne godine za sedam dana koju je donio sam premijer pod pritiskom primorsko-dalmatinskih župana, a ne suočen s argumentima prosvjetne struke i znanosti. Ne ću ni o deficitu učitelja i nastavnika jer o tome smo se raspisali u temi ovoga broja, ali kako su stvari krenule uskoro bismo ‒ kraj Boltovih i Woltovih dostavljača, šofera autobusa, turističkih i građevinskih djelatnika iz dalekoistočnih država južno od Himalaja ‒ mogli uvoziti i prosvjetare. Radit će za manje plaće i ne će se buniti zbog povišice od jedva dvadesetak posto koju su dobili uoči Vladina povećanja plaća dužnosnicima na svim državnim razinama od kilavih 83 posto.
Sve silne rasprave o tome kakvo obrazovanje želimo za našu djecu uglavnom kreću od posve pogrješne premise u kojoj se zaboravlja jedna notorna činjenica, a to je da se danas poslovi mijenjaju svakih pet godina i odgoj za budućnost razlikuje se od onoga za što smo mi pripremljeni, a to je odgoj za tehnološku civilizaciju koje nema već barem tridesetak godina. I dalje robujemo klasičnom školskom sustavu u kojemu je strogo definiran set znanja i predmetnih kurikuluma te ocjena koje govore na kojoj je razini učenik svladao predviđene sadržaje.
Sredinom svibnja u splitsku su Osnovnu školu Dobri upali mama i tata jednog učenika, najvjerojatnije nezadovoljni ocjenama svoga djeteta, pa su prema starom dobrom hrvatskom običaju temeljenom u tisućljetnoj uljudbenoj tradiciji prijetili djelatnicima škole, uznemirili dobrano djecu u čiji su razred upali pa bili prilično verbalno agresivni i autoritativni u svojoj roditeljskoj supermoći da je, kako to potvrđuju i službena policijska izvješća, otac na licu mjesta ravnateljici, pedagoginji i razrednici izrekao zabranu rada s djecom. Samo nije spomenuo s kojim datumom njegova zabrana stupa na snagu.
Preživjesmo još jednu norijadu, koja se godinama pa i desetljećima svodi na divljački stampedo cvijeta našega društva, tih mlađih punoljetnika koji oboružani zviždaljkama, nulerom i cvajerom, pištoljima na vodu i alkoholom u ogromnim količinama najprije maltretiraju nedužne građane koji im se nađu na putu, a zatim se potrgaju do neprepoznatljivosti u radosti i veselju zbog činjenice da konačno završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje.
Taman u ovo vrijeme, 29. travnja 2021. godine, Vlada Republike Hrvatske predstavila je prijedlog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za razdoblje od 2021. do 2026. godine za koji je predviđeno tadašnjih 48,7 milijardi kuna odnosno 6,46 milijardi eura. Novac za oporavak i otpornost (ma što ta otpornost značila) osiguran je europske blagajne koja ima englesku skraćenicu RRF, što na hrvatskom znači Mehanizam za oporavak i otpornost pa bi do kraja 2026. godine u svim javnim sektorima na temelju spomenutih milijardi trebali poteći med i mlijeko.
Čovjek ne zna je li bolje u ovo predizborno vrijeme slušati nepotrebna i besmislena prepucavanja na osobnoj razini u kojoj u tituliranju više nema ni gospode, ni drugova nego su odjednom svi na TI da bi pojačali uvredu te ju zaključili puštanjem golubova poput ministra prometa koji ili ne zna što znači „pustiti goluba” ili mu se omakao teški lapsus ˗ dakle je li bolje slušati te gadarije ili ne čuti takozvane ozbiljne priče o bilo kojem sektoru ljudskoga djelovanja i postojanja, a ovdje ponajprije mislim na odgoj i obrazovanje o kojima u predizbornoj kampanji gotovo da i nije bilo riječi.
U Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner okupilo se prije dva tjedna više od 600 ravnatelja osnovnih škola da bi na svom stručnom skupu raspravljali o suradnji škole i roditelja. Na otvorenju im se, kako to uglavnom biva, pridružio i resorni ministar zahvalivši im u govoru, koji je trajao punih sedam i pol minuta, na svemu što su učinili tijekom posljednje četiri godine kad nas je najprije pogodio potres, a zatim korona, pa „škola za život” i cjelodnevna škola. Kratko su trajale laude u kojima je pohvalio i izvrsno pogođenu temu skupa.
Zamislimo hipotetsku situaciju: dvoje mladih u najboljim godinama, zagrljeni, puni strasti, iskrica, leptirića, želje, samo korak do sjedinjenja, a ona prošapće: „Imaš li udnu tuljicu?” Život staje za oboje, on se u nedoumici češka iza uha ne znajući o čemu je riječ, a zvijezda programa pretvara se u padalicu. I ljubavi je kraj. Nažalost, on nije informiran, ne čita pa kako bi i znao da je udna tuljica najobičniji kurton, prezervativ, kondom... sintagma smišljena kao novi hrvatski izraz za to „ortopedsko pomagalo”.
Imamo Uredbu o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama. Nakon iscrpljujućih pregovora predstavnika Vlade i reprezentativnih sindikata, nadljudskim je naporima i uz hektolitre znoja te dane i noći porođajnih trudova rođen dokument pod motom „jednaka plaća za jednak rad”, čime je odrađena, kako si to u Vladi tepaju, „povijesna reforma sustava plaća”. Hoće li biti povijesna tek treba vidjeti. Ne ću sad gledati u staklenu kuglu, prizivati babu Vangu ili svisca da prorekne blisku budućnost, ali sudeći prema raspoloženju dijela zaposlenika u osnovnim i srednjim školama te učeničkim domovima, još bi se svašta moglo dogoditi i izroditi na valu njihova nezadovoljstva tom uredbom.
Vjerojatno još od vremena kad je homo erectus stavio vatru pod kontrolu, a arheolozi i antropolozi kažu da je to postigao prije otprilike 1,5 milijuna godina prije nove ere na lokaciji Chesowanja smještenoj istočno od kenijskog jezera Baringo, dakle vjerojatno i dan danas tog istog uspravnog čovjeka muči vječna dilema izražena u pitanju „je li bolje biti zdrav i bogat ili siromašan i bolestan?”.
Tko nas je, čovječe, zavadio!? Transkript je na hrvatsku inačicu dobro nam poznate uzrečice s one strane Drine. Pitanje si ovih dana i tjedana postavljaju prosvjetari, a mnogi od njih će reći i odgovor: ZNA SE!
Kako preskočiti završnicu Adventa i prizore s „Hajdučke fešte” u Splitu odnosno videosnimku od 18 sekundi na kojoj se vidi mnoštvo vesele djece školske i predškolske dobi koja u punom zanosu pjevaju ili izvikuju „Gazi, gazi, gazi Purgereee! Purgereee! Purgereee!”. I tako nekoliko puta, uz gromoglasno odobravanje njihovih roditelja i odraslih okupljenih na kvartovskom derneku, festivalu netolerancije, govora mržnje i nesnošljivosti. Nemam ništa protiv Hajduka, drag mi je kao i svaki naš klub. I takve scene mogle bi se vidjeti i u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Šibeniku.
Prije godinu dana naši su nogometaši blistali na Svjetskom prvenstvu u Katru. U osmini finala na penale smo izbacili Japance. Ludilo na tribinama gdje su bili naši navijači, ali japanski navijači nisu tugovali. Veselili su se uspjehu svojih iako su ispali, a najzanimljivije je bilo nakon utakmice. Naime, kad se gledalište gotovo ispraznilo, japanski su navijači zasukali rukave i pokupili sve papire, vrećice, limenke od napitaka, ukratko, pospremili su i očistili za sobom tribinu baš kao da im je vlastiti dom. Reporteri su sve to prepričavali gotovo kao anegdotu, međutim u životu Japanaca takve stvari nisu iznimke od pravila.
Prije desetak dana osvanuo je na jednom beznačajnom portalu srcedrapajući tekst, toliko impregniran emocijama, domoljubljem i suzama, da čovjeku suza suzu sustiže i pritom se zapita, ako ima imalo mozga u glavi, u kakvom mi to društvu živimo. Naime, u tekstu pod naslovom „Učenicima u Sisku pogođenima potresom profesorica 'vadi mast' luksuznim putovanjima”, potpisan klasičnim novinarskim inicijalima R. I., tamo netko anoniman raspreda priču o razornom potresu koji je pogodio Petrinju, Sisak i okolicu u prosincu 2020. godine, u kojem je domove izgubilo tisuće građana, potresu koji je ujedinio cijelu Hrvatsku koja je odasvud upućivala kamionima pomoć u hrani, odjeći, obući, potrepštinama, a te akcije traju i do danas.