Eh, da je nama japanska škola

Recimo, i navijači u Japanu organizirani su u navijačke skupine, imaju svoje rituale, ali na stadionima navijaju za svoje i poštuju suparnički tim, nema nikakvih incidenata ili organiziranih ili spontanih tučnjava, ne zvižde na himnu protivnika, dakle vrlo su uljuđen i pristojan svijet. Najjednostavnije objašnjenje za to može se sažeti u tri riječi: tako su odgojeni. A odgajaju ih i roditelji, i škola, i cijelo selo, kako bi rekla afrička poslovica.

Kako to izgleda u praksi? Djeca u Japanu sama idu u školu već s pet godina, prelaze cestu u prenapučenim velegradovima na obilježenim pješačkim prijelazima i kad prijeđu naklonom zahvaljuju vozačima koji su ih propustili. U školi sami serviraju ručak i čiste za sobom, a u rubriku „vjerovali ili ne” spada činjenica da u japanskim školama ne postoje čistačice. Čistoću u školama održavaju djeca i nastavnici. I sve što rade u školi, što škola čini za njih u odgojnom i obrazovnom smislu učitelji rade uz punu podršku i poštovanje roditelja koji su integralni dio cijelog tog sustava, a ne neprijatelji učitelja, kao kod nas. 

A kod nas roditelji dignu i kuku i motiku protiv učiteljice koja se usudila svoje osmaše na satu razrednika izvući u školsko dvorište i organizirala da pokupe otpatke od papira, vrećice od grickalica, limenke od sokova. Nerijetko se nakon takve učiteljske „drskosti” dogodi da neka uzrujana mama ‒ koja je spremna za svojim sinom ili kćeri ne do mature nego do njihove četrdesete skupljati razbacane prljave gaće i čarape po stanu, konobariti ih za ručkom i večerom jer nisu u stanju sami uzeti hranu, pa i počistiti stol nakon što se najedu ‒ odmah napiše anonimno pismo ravnatelju škole, prosvjetnoj inspekciji i ministru prosvjete, buneći se zbog toga što je razrednica „tjerala” djecu da čiste za drugima, iako su s razrednicom skupljali smeće koje su i sami napravili. 

I tu, naravno, počinju nevolje, jer u našim se školama učiteljima zamjera ako učenicima odašilju odgojne poruke, ako ih uljuđuju, ako ih pokušavaju naviknuti da budu odgovorni građani koji poštuju regule, koji znaju bonton, koji poštuju autoritet, koji prihvaćaju različitost, imaju razvijenu empatiju, koji čuvaju i svoju i tuđu imovinu, a ne da budu „heroji ulice”, razbijači i uništavatelji ne samo školskih klupa i stolaca nego i destruktivci u svakodnevnom životu.

Prije nekoliko dana stojeći u redu pred kioskom za kruh, čuo sam razgovor srednjoškolaca koji su taman imali veliki odmor i došli na kiosk po svoje pizze i peciva. Jedan se mladac pohvalio škvadri kako je na prethodnom satu na profesoričinu konstataciju dobacio neku seksističku vulgarnu foru pa ga je ona prekorila i izbacila sa sata (u to nisam siguran). A on je nazvao Zagrebparking i prijavio da je auto s točnom registracijom (profesoričin) nepropisno parkiran, tražeći da pošalju „pauka” da joj ga odnese i naplati kaznu. No, razočarali su ga, jer u tom trenutku nisu imali raspoloživih vozila, ali je zato predložio prijatelju da on nazove i opet prijavi pogrješno parkirano vozilo, samo da bi napakostio profesorici. 

Ne znam kako je storija završila, ali kad te ne nauče na vrijeme da budeš odgovoran, pošten, dobar, pristojan, da se brineš o drugima, da priznaš svoju grješku, katkad kažeš „oprostite!”, kad iz te faze pubertetlije na adrenalinu takav preskočiš u odraslo doba, onda se i ne može očekivati ništa bolje od tih naših „heroja ulice” koji misle da je svijet njihov, da su svi tu samo da bi njima poslužili kao otirač ili kao vreća za trening ili kao netko tko će se pobrinuti da ih izvuče iz blata u kojemu se valjaju. E, da je nama japanska škola! I japanski mentalitet.