Kako bi Papa riješio koeficijente

Naravno, riječ je o Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, još jednom dokumentu oko kojeg se lome sindikalna koplja premda mislim da se ljudi nepotrebno iscrpljuju, glože se, svađaju, predbacuju si međusobno tko je više pridonio ili naštetio, a u krajnjoj liniji sve je to nevažno zbog jednog jedinog tako banalnog razloga: naime, uredbe Vlada donosi autonomno i bez ikakvih pregovora sa socijalnim partnerima, a ti silni sastanci, konzultacije, lobiranja i kako god želimo nazvati susrete na vrhu ˗ predstavnika Vlade i reprezentativnih sindikata ˗ služe jedino kao dekoracija za demokratsku proceduru koje ustvari nema. Jer, Vlada, ponavljam, pri donošenju bilo koje uredbe ne mora nikoga ništa pitati.

Nacrt dokumenta s koeficijentima je objelodanjen i naravno da nezadovoljnih ima na sve strane i u svim javnim i državnim službama. Zdravstvo je odavno izborilo svoje veće plaće, sudci i njihove pomoćne službe zaprijetili su i proveli bijeli štrajk odlučivši da neće rješavati ni najhitnije sudske procese, ni gruntovne izvatke, ni predmete o skrbništvu nad malodobnom djecom (a i do sada su ih rješavali puževim korakom) pa su dobili zadovoljštinu, jedino prosvjeta već desetljećima cupka kao siroče u zapećku, neprestano ističe notornu činjenicu ˗ da su prosvjetni radnici i na zadnjem mjestu po svojim plaćama i da se ta situacija perpetuira još iz vremena bivše „rahmetli” tvorevine, a bogme i u ovih tridesetak godina hrvatske državnosti.

Prosvjetni su sindikati u tom razdoblju pokretali štrajkove kojima su željeli prisiliti vlast na popuštanje i izboriti se za izjednačavanje početnih pozicija sa svim drugim državnim i javnim službama. I nikada u tome nisu uspjeli. Sjetimo se rujna 1994. godine i vremena kad je papa Ivan Pavao II. posjetio Hrvatsku. Tih je dana buktio veliki štrajk prosvjetara koji je ugušen prizivom na savjest i izjavom tadašnje ministrice kako učitelji sramote državu pred papom. Bilo je još prosvjeda i štrajkova, a najveći i najdugotrajniji se dogodio 2019. godine zbog povećanja osnovice za obračun plaća od 6,11 posto. Svi su prosvjetni sindikati krenuli odlučni da izdrže „do istrebljenja” odnosno do ispunjenja postavljenih zahtjeva, međutim…

Kako su tjedni prolazili tako su Sindikati jedan po jedan otpadali i odustajali. Ličilo je to na situaciju iz onog vica, sigurno ste ga čuli, kad pijetao s najpoštenijim namjerama naganja dvije koke oko bunara. Nakon iscrpljujućih nekoliko minuta jedna koka stane i kaže drugoj: „Ja više ne mogu bježat. Dat ću mu.” Druga joj odvrati: „Ja ću protrčati još dva kruga da ne pomisli da sam laki komad!” Nažalost, to ispadne tako kad su sindikati razmrvljeni, podijeljeni i ponašaju se kao rogovi u vreći. Jer, nismo mi Norvežani. Oni su još prije dvadeset godina imali jedinstveni prosvjetni sindikat koji je okupljao oko 130 tisuća zaposlenika iz vrtića, osnovnih i srednjih škola, visokog obrazovanja i znanosti. I njegova je snaga uvijek ogromna, kad taj izvede ljude na ulicu ili samo priprijeti tamo norveškom premijeru, tresu se gaće cijeloj Vladi. 

Mogli bi i naši sindikati u prosvjeti konačno sjesti za stol i potpisati sporazum o istinskoj suradnji i pokretanju industrijskih akcija s ciljem izjednačavanja i uklanjanja nejednakosti koje trpe njihovi članovi već desetljećima i koje u odnosu na ostale zaposlenike u državnim i javnim službama rastu sa svakom revolucionarnom reformom koeficijenata složenosti poslova. Za početak, bilo bi dobro proglasiti generalni štrajk i izdržati u njemu doista do trenutka kad im vlast ispuni zahtjeve. I ne trebaju se kao uvijek do sada opterećivati izgubljenim satima nastave, neodržanim nacionalnim ispitima i državnom maturom, nezaključenim ocjenama. To umjesto učitelja i nastavnika nema tko napraviti, a kad stane pola države, možda se nekome u Banskim dvorima ipak upali lampica. Dok se tako nešto ne desi, učiteljima će najvažnije biti zašto im je koeficijent 1,97 a ne 2,0. Bez obzira na trenera konja u ergeli.