Panem et circenses

Nitko sa sigurnošću ne može reći kako izgleda budućnost za koju trebamo pripremiti našu djecu. Puno je mogućih budućnosti i pitanje je koja su znanja i vještine potrebni da bi današnji učenici u tim budućnostima bili uspješni ljudi. I opet ne nalazimo odgovore, ali znamo da više nisu važna znanja nego vještine, jer ne morate ništa znati, ali ćete na YouTubeu naći video koji traje tri minute i koji vam objašnjava kako poput Sheldona napraviti nuklearni reaktor u tatinoj garaži. Zato je posao učitelja odgojiti dobre ljude, naučiti djecu da razlikuju istinu od laži, da znaju gdje naći pravo znanje. Futurolozi kažu da će se ljudi podijeliti na potrošače i građane i to se polako već ostvaruje, jer potrošači kupuju tuđe priče i tuđe živote. Preko interneta kupuju priče influencera i žive život nogometaša ili glazbenih zvijezda. To se upravo događa. Potrošače ne zanima politika nego da na TV-u bude što više pjesme, plesa, zabave, kuhanja, sporta, brakova na prvu, mijenjanja žena, večera za 5. Zakoračili smo u društvo u kojemu su najvrjedniji prodavači zabave. Odavno su prošla vremena kad su liječnik, učitelj i svećenik bili najcjenjeniji u gradu i u zadnjoj selendri, jer danas oni koji prodaju zabavu vrijede kao tisuće učitelja. I Luka, i Ronaldo, i Messi, i Mbappé, i Niko, a bogme i njegov brat Robert. A prodaja zabave upravo je počela. Počelo je dugo očekivano kontinentalno prvenstvo u nogoloptanju. Euforija zbog tog Hrvatima prevažnog događaja počela je puno prije nego što je engleski sudac Michael Oliver fućnuo za početak utakmice naših „vatrenih” protiv španjolske „furije”. Desetine tisuća potrošača, a mislim ovdje ponajprije na naš navijački puk, tih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu, koja bi kraj besmislenih ratova u svijetu, gladi, siromaštva i brojnih drugih planetarnih problema doista trebala biti posve sporedna i nikako najvažnija, ulupat će milijune eura ne bi li se zaogrnuli u crvene i bijele kvadratiće, bili zajedno, navijali, veselili se ili tugovali pobjedama ili porazima naših momaka koji su najjači nacionalni katalizator domoljublja i zajedništva. Ali masa tih potrošača, ne samo nogometnih navijača nego i ostalih potrošača zabave i tuđih života premalo su građani, premalo razmišljaju o nečem puno ozbiljnijem. Pokazuje to i izlaznost na izbore koja se vrti oko 20 posto, na izbore u kojima onaj tko osvoji najviše mandata slavodobitno poručuje kako je rivale potukao do nogu, veličanstveno, a za njega je glasalo jedva sedam posto od ukupnog broja birača. Pa netko zbog preferencijalnih glasova ode u Europu, dobivši jackpot na temelju tridesetak tisuća glasova. I koga će taj predstavljati tamo gore? Svoj kućni savjet, mjesnu zajednicu ili tri i pol milijuna građana ove države? Misli li netko o takvim stvarima? Razmišljaju li potrošači o pronevjerama, nepotizmu, namještaljkama, pogodovanjima na temelju političkog utjecaja, o kršenju ustava, protuzakonitim i protuustavnim radnjama, lažima, muljanjima s diplomama,