U Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner okupilo se prije dva tjedna više od 600 ravnatelja osnovnih škola da bi na svom stručnom skupu raspravljali o suradnji škole i roditelja. Na otvorenju im se, kako to uglavnom biva, pridružio i resorni ministar zahvalivši im u govoru, koji je trajao punih sedam i pol minuta, na svemu što su učinili tijekom posljednje četiri godine kad nas je najprije pogodio potres, a zatim korona, pa „škola za život” i cjelodnevna škola. Kratko su trajale laude u kojima je pohvalio i izvrsno pogođenu temu skupa.
„Vi najbolje znate kako osmisliti suradnju škole i roditelja, a tijekom skupa razmijenit ćete iskustva i stavove, pa i analizirati sve one pozitivne i negativne primjere koji se događaju između roditelja i škole. Često se i od nas u ministarstvu traži da interveniramo u pojedinim slučajevima. Sjetite se samo gospođe Milanović i njezine intervencije u školi njezina sina zbog nezadovoljstva ocjenom iz školskog predmeta. Spomenuo sam ovaj primjer namjerno, jer ćemo već od sutra morati zajedno početi razmišljati o tome što ćemo s genijalno odabranim danom višestranačkih izbora. Jer ako predsjednik ima pravo proglasiti neradni dan, nema pravo intervenirati u satnicu i u nastavni plan i program, među ostalim treba li nadoknađivati ili ne izgubljene sate nastave. Moramo vidjeti što ćemo napraviti s već definiranim natjecanjima u kojima je provedena javna nabava, jer za šest državnih natjecanja koja se održavaju na dan izbora rezervirani su hoteli, a pitanje je tko će platiti dnevnice učiteljima mentorima i pratnji učenika na taj neradni dan. To su sve problemi kad imate ovako naprečac donesene odluke pa se i s njima moramo boriti.”
Rekao bih, lijep i osmišljen predizborni nastup u kojemu se zatim ministar Fuchs pohvalio svim onim milijardama koje nam je Europa dala za oporavak i otpornost, za škologradnju, za stotine novih vrtića i sportskih školskih dvorana koje će niknuti u svakom seocetu najkasnije do 2028. godine. I nakon toga napustio Kristalnu dvoranu, ali ostalo je visjeti u zraku puno pitanja. Barem meni. Odakle tolika zabrinutost za nadoknadu nastavnih sadržaja (ne gradiva!), koje će tobože zbog neradne izborne srijede izgubiti naši školarci, kad je bjelodano da ova nastavna godina ima i više od potrebnih 175 radnih dana i ništa se neće izgubiti? Istina, proljeće je ispunjeno natjecanjima svih vrsta i razina ‒ od školske, općinske, županijske do državne ‒ i još se nitko nije zabrinuo zbog činjenice da pogotovo škole koje su njihovi domaćini gube silne sate i dane nastave. Istodobno prosvjetna vlast godinama kroji kalendar školske godine i naštimava zimski odmor zbog nadaleko poznatoga hrvatskog skijaškog tjedna na koji hrpimice odlaze bogati Hrvati, a najmanje sirotinja čija djeca pohađaju osnovnu ili srednju školu. I to nikoga ne bode u oči!
Nedugo nakon ministrova istupa i kritike na račun te nesretne izborne srijede, javila se i Matica hrvatska dramatičnom izjavom istim povodom iz koje ću istrgnuti samo jednu rečenicu: Određujući da se parlamentarni izbori održavaju radnim danom usred tjedna, predsjednik Republike Hrvatske nanijet će štetu našem gospodarstvu. Pitam se, kako to da ta ugledna institucija koja već 182 godine skrbi o hrvatskom identitetu i svekolikom boljitku i države i naroda nije pustila krik zbog, recimo, afere „plin za cent” ili sumnjivih radnji u državnim poduzećima u kojima se milijuni eura prelijevaju u privatne džepove; ili zbog prisilno neradnih nedjelja koje su već uništile stotine malih obiteljskih trgovina, OPG-ova, sve osim birtija, kladionica i mastodontskih trgovačkih centara. I sve te štete mjere se stotinama milijuna, a gubitci koji će nastati zbog jedne neradne srijede koja bi trebala biti praznik demokracije naspram njih izgledaju kao kap u moru.
Uostalom, bez obzira na ishod izbora, čini mi se da će jedini gubitnici biti domari i spremačice u školama u kojima su biračka mjesta, koje će se tog neradnog dana načistiti školskoga prostora kroz koji će proći tisuće birača i koje, za razliku od članova izbornih povjerenstava, za svoj prekovremeni rad ne će biti izdašno nagrađene. Baš kao ni dežurni domari i ravnatelji.
Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti.