Svatko si nađe žrtvenog jarca

Sva ta dobročinstava griju srca stanovnicima Siska, Petrinje i okolice, koji znaju da nisu zaboravljeni, dok čekaju da im država konačno obnovi u potresu stradale kuće, kaže anonimus na portalu, te upozorava da im istodobno nanosi nepodnošljivu bol ponašanje jedne gimnazijske profesorice iz Siska. Zamislite, molim vas, dok brojni učenici kojima ona predaje biologiju protekle tri godine jedva preživljavaju u hladnim kontejnerima, gledajući tužne i često uplakane roditelje, te djedove i bake, kojima su domovi porušeni u potresu, njihova imućna profesorica hvali se luksuznim putovanjima po svijetu i svjetskim top destinacijama u koje odlazi. Vrli autor iz okolice Zadra pouzdano zna da profesorica „gotovo sve školske praznike, produžene vikende i slobodne dane provodi putujući, a onda fotografije svojih putovanja i luksuza u kojem uživa po svijetu, dijeli na Facebooku na kojem je prati većina učenika i njihovih obitelji...”

Pa citiram i dalje autentičnu priču:  

Učenici koji zimu provode u kontejnerima bez grijanja stegnuta srca, nerijetko i sa suzom u oku, gledaju i slušaju o njezinim putovanjima i luksuzu u kojem uživa, ispričala nam je majka 15-godišnjeg učenika (podaci poznati redakciji).

„Mi roditelji se pitamo kakav je ona prosvjetni djelatnik, kada je nije briga što svojim hvalisanjem i luksuzom 'vadi mast' djeci? I prije potresa smo teško živjeli, a zadnje tri godine su nam neopisivo teške. Djeca ne znaju hoće li kad dođu iz škole imati što za jesti, a ona se hvali putovanjima na Bali, Maldive i slično” – poručuju roditelji čija djeca pohađaju Gimnaziju u Sisku.

Da pojača dojam o njezinoj bešćutnosti, portal je prenio i brojne fotografije rečene profesorice s njezinih putovanja. Pustio je i polupismene komentare u kojima se uglavnom vrlo negativno piše i o njoj i o prosvjetnim radnicima. Dobio je portal debelu kontru na fejsbuku, ali briga njih, uhvatili su klikove i još koju desetinu pratitelja, a to je najvažnije. No, mnogo je važnije nešto drugo. Roditelji si dopuštaju ocjenjivati učitelje i ucjenjivati ih za bolju ocjenu svog djeteta, roditeljima je država dopustila da se petljaju u državne kurikulume, u lektirne naslove, u međupredmetne teme. I onda su si umislili da se mogu petljati u privatni život svakog učitelja i učiteljice. Ne dao bog da neka prekine neželjenu trudnoću, da zatrudni a da to nisu odobrili roditelji, da ljetuje gdje želi, da se odijeva po vlastitom ukusu. Jer zbog svega toga teško pate njihova djeca. 

A ti isti roditelji, zajedno s portalom koji ih gura, nisu ni pomislili da svatko od nas svoj novac troši kako ga je volja. Profesorica putuje jer u tome uživa, netko si kupi lovačku pušku za 20 000 eura pa odlazeći u lov usmrti i slučajnog prolaznika u prometu, netko si bespravno sagradi kuću i usput uništava državnu firmu. Razumijem ja jade tih ljudi pogođenih potresom, suosjećam s njima, ali svoja pitanja šalju na pogrješnu adresu. U svom jadu okomili su se na profesoricu kao da im je ona nešto otela, uskratila. Pa nije ona pronevjerila novac preprodajom plina, nafte, trgujući koncesijama za vjetroelektrane, uzimajući iz državnog proračuna nešto što joj ne pripada, osim svoje bijedne prosvjetarske plaće. A pitanja o obnovi porušenih domova, o propalim firmama zbog kojih njihova djeca gladuju i smrzavaju se, moraju adresirati na Markov trg, na Vladu. Vlado, javi se!