Kako preskočiti završnicu Adventa i prizore s „Hajdučke fešte” u Splitu odnosno videosnimku od 18 sekundi na kojoj se vidi mnoštvo vesele djece školske i predškolske dobi koja u punom zanosu pjevaju ili izvikuju „Gazi, gazi, gazi Purgereee! Purgereee! Purgereee!”. I tako nekoliko puta, uz gromoglasno odobravanje njihovih roditelja i odraslih okupljenih na kvartovskom derneku, festivalu netolerancije, govora mržnje i nesnošljivosti. Nemam ništa protiv Hajduka, drag mi je kao i svaki naš klub. I takve scene mogle bi se vidjeti i u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Šibeniku.
I svaki bi put odrasli mogli lakonski odgovoriti kako je to benigna dječja fešta, kako mališani ni ne znaju što govore. Naravno da ne znaju, ali oponašaju svoje roditelje, odrasle kumire koji im nisu objasnili da to nije iskazivanje ljubavi prema svom klubu nego čisto verbalno nasilje koje će kad-tad prerasti u fizički obračun s neistomišljenicima. Jer, kad na takve ispade društvo ne reagira, onda se stječe dojam da je takvo ponašanje poželjno, čak dobrodošlo.
I svi se prave grbavi, njima je to simpa, slatko, će-će i jedino je pravobraniteljica za djecu jasno rekla da je to najperfidnija manipulacija djecom (u ime svetog imena Hajdukova ili Dinamova, sasvim svejedno) te da takve ispade prečesto prešućuju i toleriraju nadležne službe koje bi morale na njih reagirati. A onda djeca zaključe da su iskazi mržnje i nesnošljivosti dio „sportske atmosfere”, nešto posve normalno pa će se i sama tako ponašati.
Podsjetit ću da su prije petnaestak godina splitska OŠ Žrnovnica i zagrebačka OŠ Voltino uspostavile suradnju i njegovale prijateljske odnose svojih učenika upravo na kulturi navijanja, na ljubavi prema Hajduku i Dinamu. Razmjenjivali su dresove, zajedno išli na utakmice, sjedili zajedno i navijali svatko za svoga. Bio je to dio svjetskog projekta „Mir” koji je krenuo iz talijanskog Trevisija. Učenici su se posjećivali, a svoje zajedništvo i prijateljstvo pokazali su i nogometnim dresom koji je bio sašiven od pola Dinamova i pola Hajdukova. I sve je potrajalo relativno kratko jer nitko nije bio zainteresiran da se projekt podigne na državnu razinu. Gdje je to nestalo? Jesmo li doista poludjeli do daske da predškolce i osnovce već sad pujdamo da pjevaju Ubi tovara ili Gazi purgere? Ali tako je to u nas Hrvata ‒ prosipanje žući, govora mržnje, netolerancije prema onima koji misle drukčije i koje uopće ne poznajemo, jedino se susrećemo na nogometnim tribinama ili na dogovorenim mjestima na putu između Splita i Zagreba kako bismo se potukli, dokazali tko je jači na pajseru, bokseru, bejzbolskoj palici umjesto da se družimo, veselimo i uživamo u sportu koji neizmjerno volimo. Ne trebaju nama nasuprot ni grobari, ni delije ‒ mi se možemo i međusobno pobiti.
I što drugo očekivati od te takozvane navijačke kulture nego da za petnaestak godina iznjedri, odnjeguje i promovira iste onakve likove poput mladića koji odu u Atenu s jedinim motivom da se tamo potuku s navijačkom skupinom, mladićima koje nikad u životu vidjeli nisu i da taj dogovoreni mali rat završi smrću. I po povratku iz višemjesečnoga grčkog zatvora, oni i dalje izigravaju heroje ulice, barabe koje se okome na novinare i slučajne prolaznike, a kao normabel javnosti pošalju poruku da su s ostalim navijačkim skupinama u domovini dogovorili etički kodeks koji podrazumijeva da se više ne će tuči hladnim oružjem, noževima, letvama, bokserima, ciglama. Baš umirujuće!
Posve je suludo kad ti dečki izvlače kao argument u svoju obranu činjenicu da su odmah nakon potresa iznosili bebe u inkubatorima iz zgrade rodilišta, da su raščišćavali ruševine u Petrinji ili gradili zečje nasipe u Gunji. Lijepo je to, ali to im ne daje pravo ni da mrava zgaze, a nekmoli da budu u stalnim rušilačkim pohodima po gradovima, stadionima i ratovanja između sebe ili s policijom. Ili da „ubijaju boga” u slučajnim prolaznicima. Ako misle da je tako, onda doista ne treba ni Hajdučke fešte, ni Plave noći, ni bilo kakvog sličnog eventa na kojemu bi se petogodišnjake animiralo da uđu u krug nasilnika koji će od malih nogu jednakom žestinom voljeti svoje, ali i mrziti tuđe.
Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti.