Obećanja, pusta obećanja…

I ta je činjenica bjelodani dokaz da u ovoj napaćenoj zemlji obrazovanje ne zanima ni političare opće prakse, ni saborske zastupnike, niti bilo kojeg nositelja časnih političkih funkcija. Ili ih zanima otprilike kao perje bačeno u vjetar. Na obrazovanost i pamet se desetljećima nitko u ovoj zemlji niti oslanja niti pouzdaje, jer svaki nositelj političke funkcije u nas je homo universalis, enciklopedist poput Tome Akvinskoga koji zna sve o svemu, a u tom slučaju najbolje je da je puk priglup i neobrazovan jer takvim je najlakše vladati. Dokazuje se to i pri formiranju svake nove Vlade u kojoj se sva ministarska mjesta razgrabe u roku odmah, a u fotelju ministra prosvjete kandidate se obično utjeruje dvocijevkom, pištoljem ili kakvim hladnim oružjem.

Slijedom takvog poimanja odgoja i obrazovanja u našoj domovini, logično je da i stranke koje sudjeluju u političkoj areni i bore se za glasove birača, skoro pa kurtoazno spominju tu svetu djelatnost, zaboravljaju i na odavno prostituiranu sintagmu „Hrvatska zemlja znanja”, na znanje kao najveće bogatstvo. No, ipak u svojim programskim dokumentima kojima vabe glasače, političke stranke ipak progovore o tome kakvo obrazovanje žele, što bi i kako u njemu unaprijedile, što bi mijenjale, što bi inovirale, što zabranile. 

Neki bi stalno gradili pa obećavaju sve škole dograditi za rad u jednoj smjeni, sagraditi školske sportske dvorane i u najzabačenijem zaselku i hvastaju se kako će to oni napraviti, ali zaboravljaju da nam novac za tu namjenu daje Europa, a ne nikakva stranačka blagajna. Razbacuju se mnogi obećanjima o eksploziji u izgradnji vrtića kako bi se osiguralo mjesto čak i za još nerođenu djecu. Neki bi slijepo slijedivši europske naputke povećali udio gimnazijalaca, a smanjili broj učenika u strukovnim školama uz argumentaciju da će se time ojačati strukovno i visoko obrazovanje. U situaciji kad nam nedostaje na desetke tisuća radnika u svim mogućim strukama, netko bi smanjivao upise u strukovne programe i povećao broj gimnazijalaca koji će nužno morati na studij pa će deficit svih mogućih strukovnih zanimanja biti još veći.

Neki bi redizajnirali državnu maturu premda imam dojam da mnogi od tih „redizajnera” uopće ne shvaćaju koncept takvog vanjskog vrednovanja niti njegovu dvostruku svrhu. Ali bi nešto mijenjali, zlu ne trebalo! Neki bi u školske odbore uveli i predstavnike vijeća učenika pa da malo i klinci iz šestog razreda ili drugog srednje dižu ruku za najboljeg kandidata na izboru za ravnatelja ili da odlučuju o svim pitanjima vitalnim za funkcioniranje odgojno-obrazovne ustanove. Neki bi ustavom zagarantirano pravo nacionalnih manjina na obrazovanje na jeziku i pismu manjina suspendirali tako da ga pretvore u izvannastavne aktivnosti, a neki su bogme umišljaju i da su toliki eksperti u pojedinim odgojno-obrazovnim područjima da bi mogli suvereno, na temelju vlastitog stava (a svjetlosnim su godinama daleko od odgojno-obrazovnog sustava i po vokaciji i po barem površnom poznavanju školstva kao takvog) potezom pera skroz pretumbati popise obveznih lektirnih naslova i s postojećih izbaciti one koji im se jednostavno ne sviđaju. Neki bi po istom principu iz ovih stopa napravili totalnu reviziju kurikuluma povijesti i opisa pozicije i uloge Hrvatske u drugome svjetskom ratu. A nisu još ni pobijedili, no pisali bi povijest!

I svi zaboravljaju da čak i mnoge egzotične ideje, nekome smiješne, nekome budalaste, nitko neće moći provesti sami već uz konsenzus svih političkih aktera. I da se nijedna reforma, revizija, promjena, inovacija ni po kome neće zvati, jer svima bi trebalo biti posve jasno da odgoj i obrazovanje nisu ničija stranačka prčija nego pitanje od prioritetnog nacionalnog interesa svih građana ove zemlje.