Možda jedna radionica neće promijeniti svijet. Ali možda će neko dijete nakon nje lakše imenovati svoj strah, prihvatiti različitost ili zatražiti pomoć. A možda će jednostavno osjetiti da ga je netko čuo
Živimo u svijetu koji se mijenja brže nego što ga ponekad uspijevamo razumjeti. Okruženi informacijama, obvezama i očekivanjima, često zaboravljamo postaviti jednostavno, a važno pitanje: Kako smo? Ne što smo napravili, koliko smo naučili ili što nas još čeka, nego kako se doista osjećamo.
Ako je nama odraslima teško odgovoriti na to pitanje, koliko je tek teško djeci? Ona svakodnevno primaju golemu količinu informacija, prilagođavaju se zahtjevima i nastoje ispuniti očekivanja, a često ne stignu ni razmisliti o tome što ih veseli, plaši ili opterećuje. A osjećaji ne nestaju samo zato što ih nismo stigli prepoznati ili imenovati.
Iz te je misli nastao novi muzejsko-edukativni program Hrvatskoga školskog muzeja „U srcu bajke – U bajci srce”, osmišljen sa željom da književnom baštinom, razgovorom i kreativnim stvaranjem pružim podršku emocionalnoj dobrobiti i mentalnom zdravlju djece.
Nakon više od dvadeset godina rada u muzejskoj pedagogiji vjerujem da djeci nije uvijek potrebna još jedna informacija ili još jedan točan odgovor. Ponekad im najviše znači prilika da ih netko čuje.
Bajka je jedna od najljepših produženih ruku pedagoga. Uz likove i njihove doživljaje djeca mogu govoriti i o vlastitim osjećajima, a da ih ne moraju izravno izložiti. Lakše je katkad pitati „Kako se osjećalo Ružno pače?” nego „Osjećaš li se ti odbačeno?”. Bajka tako otvara prostor za razgovor bez pritiska i straha od pogrešnog odgovora.
Program obuhvaća pet samostalnih radionica za djecu od 7 do 12 godina. „Ježeva kućica” govori o domu i sigurnosti, „Ružno pače” o prihvaćanju i samopouzdanju, „Šuma Striborova” o dobroti i ljubavi, „Carevo novo ruho” o iskrenosti i hrabrosti, a „Crvenkapica” o povjerenju, sigurnosti i odlukama.
Susreti započinju otvaranjem Kovčega bajki, a priče oživljavaju uz kamišibaj, japansku tehniku pripovijedanja slikama. Slijede razgovor i kreativni izazov u kojem djeca mogu izraziti ono za što možda još nemaju riječi. Na završetku ih čeka Škrinjica osjećaja – poticaj da prepoznaju što je priča u njima pokrenula.
Bajka ne može zamijeniti stručnu pomoć kada je potrebna. Ali može biti početak razgovora. Upravo u tome vidim važnu ulogu suvremene muzejske pedagogije: povezati baštinu sa životom djece i ponuditi prostor u kojem je jednako važno slušati kao i učiti.
Možda jedna radionica neće promijeniti svijet. Ali možda će neko dijete nakon nje lakše imenovati svoj strah, prihvatiti različitost ili zatražiti pomoć. A možda će jednostavno osjetiti da ga je netko čuo.
Zato, prije nego što djecu pitamo što su danas naučila, pitajmo ih: Kako ste danas?
Radionice su besplatne, traju 60 minuta i održavaju se srijedom, prema dogovoru, u prostoru „Školica za 5”, Ratkajev prolaz 4, Zagreb. Prijave su moguće na edu@hsmuzej.hr.