Kao nadopuna analitičkom članku „Kad petica postane jedina prihvatljiva ocjena: Učimo li djecu znanju ili strahu od neuspjeha?”, donosimo autentične i nefiltrirane izjave učenika drugih razreda različitih programa
Trenutak u kojem profesori dijele testove ili upisuju ocjenu u e-Dnevnik kod mnogih učenika ne izaziva samo misaonu procjenu, nego i vrlo konkretne fizičke simptome tjeskobe, ali i obrambenu ravnodušnost:
- Tjeskoba i mučnina: „Osjećam se nervozno, mučno mi je i imam ubrzano kucanje srca ako znam da sam loše napisala, a ako znam da sam dobro napisala ispit onda mi je mrvicu mučno.”
- Napetost i pritisak: „Osjećam laganu nelagodu, napetost, strah i ubrzano kucanje srca dok čekam svoj rezultat.”
- Šok i razočaranje: „Kad ugledam manju ocjenu od očekivane petice osjećam razočarenje jer dok očekujem tu peticu sam uzbuđena i kad saznam da ipak nije petica osjećaj je grozan.”
- Afektivna reakcija: „Ovisno o predmetu; naljutim se i opsujem Boga ili se ne čudim.”
- Ravnodušnost kao štit: „Prođe mi propuh. Ne, jer jedna ocjena ne znači ništa.”
- Samoironija: „Znatiželjno i malo sam nervozan... a za ostalo glup znam da jesam al zbog ocjene ne znam baš.”
Nakon školskog zvona pritisak se seli u obiteljski dom. Odgovor na lošiju ocjenu često uključuje ispitivanje, usporedbe s drugima ili izravno uskraćivanje izlazaka i džeparca:
- Tipičan prigovor roditelja: „To ti je zbog mobitela.”
- Rečenice koje najteže padaju: „Najteže mi padaju ove dvije rečenice kada roditelji to ponekad kažu: 'Znamo da možeš bolje' i 'Zašto Marko ima pet, a ti četiri?'”
- Džeparac i sloboda kao ulog: „Ako dobijem niže ocjene onda moji izlasci i đeparac ovise o njima.”
- Gubitak mira kod kuće: „Ljute se na mene i traže razloge zbog čega ne učim i imam lose ocjene... Na neki način mir kod kuće i izlasci ovise o tome.”
- Kalkuliranje s objavom ocjene: „Ako dobijem ocjenu ispod 4 neću biti pod stresom, ali ću se malo bojat mame zato što je nju briga za ocjene više nego mene.”
- Taktiziranje prema raspoloženju: „Nekad im odma kažem, ali to ovisi o raspoloženju mojih roditelja. Ako su nervozni, ljuti ili izživcirani neću im spominjati loše ocjene da ih ne iznerviram još više...”
- Opadanje motivacije za učenje: „Fokus je na opravdanju rezultata i svaki put mi se sve manje i manje dao raditi ili učiti za školu.”
- Roditelji kao utjeha: „Moji roditelji ne brinu toliko oko mojih ocjena jer znaju da ja sama brinem oko toga. Kad dođem doma s lošom ocjenom često oni mene tješe jer sam ja razočarana u sebe.”
Učenici otvoreno priznaju da je u utrci za prolaznošću ili prosjekom razumijevanje gradiva često na drugom mjestu, dok se pritisak ublažava duhovitim alternativama:
- Učenje napamet pred test: „Ako učim dan prije ispita uopće mi nije bitno razumjeti nego sve učim na pamet. Mislim da je svima općenito bitnije da dobiju pozitivnu ocjenu.”
- Ocjena ispred znanja: „Više-manje je uvijek tako, ako me ne zanima najviše uopće me ne zanima. Samo želim 5.”
- Pragmatizam u gradivu: „Nije me briga da za budućnost znam na pamet formulu za izračun kubne ili kvadratne nečega… ili fiziku za izračun produljenja mosta.”
- Izostanak rezultata unatoč trudu: „Znam učiti po 5 do 6 sati i dalje znam dobiti 2 ili 3... Mislim da ocjena govori kako smo mi bili raspoloženi u trenutku testa, jer mi smo mogli učiti satima i mogli smo se smrznuti na testu.”
- Učenička „opcija B” (izraz u anketama): „Nemam neki pritisak, jer smetlari imaju dobre plaće, a to je uvijek dobra opcija.”, „Živciraju me al me bas briga smetlari imaju dobru placu”
Uspoređivanje ocjena i strah od javnog istupanja dovode do toga da učenici radije šute nego riskiraju pogrešku pred vršnjacima i nastavnicima:
- Suzdržavanje od odgovaranja: „Često mi se dešava da znam odgovor, ali nisam sto posto sigurna jeli točan pa se ne javim.”
- Strah od društvene reakcije: „Da, ali nije to strah od pogreske nego strah od toga sto ce drustvo rec.”
- Etikete u razredu: „... kad dobis losu ocjenu odmah si digitalac.”
- Strah od prozivanja 'štreberom': „Mislim ako imaš sve petice i baš puno učiš ljudi će te nazivati štreberom...”
Kada im je pružena prilika da bez straha od posljedica upute poruku nastavnicima i roditeljima, srednjoškolci su jasno istaknuli potrebu za razumijevanjem i relaksacijom pritiska:
Poruke profesorima:
- „Profesorima da shvate da njihovi predmeti nisu jedini koje imamo i da nas puste da dišemo.”
- „Vaš predmet nije najvažniji i prestanite misliti da nam je baš vaš predmet prioritet.”
Poruke roditeljima:
- „Život nam se ne treba svoditi na knjigu već na druženje s ljudima jer se i na taj način uči.”
- „Ne želim se zamarati oko škole, život je kratak a kako kažu sad smo u najboljim godinama života.”
Vizija idealne škole:
- „Općenito mislim da je ocjenjivanje učeničkog znanja s brojkama krivo i neprecizno. Idealna škola bila bi mjesto gdje se uči s razumijevanjem, a ne za ocjenu. Pogreške bi se gledale kao prilika za bolje učenje, a ne kao nešto zbog čega se treba sramiti.”
Metodološka napomena: Sve učeničke izjave prenesene su doslovno, sačuvanog izvornog rječnika, slenga i sintakse. Tijekom obrade anketnog materijala uočeno je da su pojedini odgovori generirani ili uobličeni pomoću umjetne inteligencije (sintetički strukturirane fraze s kosim crtama za oba roda). Ključni zaključak analize jest da su učenici posegnuli za AI alatima čak i pri ispunjavanju ove neslužbene ankete – upravo iz duboko ukorijenjenog straha od pogreške i poriva da postignu „najbolji”, „točan” i idealan odgovor, čime su nesvjesno potvrdili osnovnu tezu istraživanja o pritisku savršenstva.
Anketu je proveo Ivan Gnječ, nastavnik informatike i računalstva i strukovnih predmeta iz računalstva, inženjer elektrotehnike i magistar informacijskih tehnologija, Srednja škola Ban Josip Jelačić, Zaprešić