Što zapravo znači ocjena da je neki književnik (ili bilo koja poznata ličnost) velik, a neki drugi manje važan? Odnosi li se ta ocjena samo na (umjetničku) vrijednost njihovih djela po uvijek subjektivnoj procjeni stručnjaka, na ugled njihove osobe u javnosti za vrijeme života ili nakon smrti (po raznim anegdotama ili nečijoj naknadnoj pameti)? Kako objektivno vrednovati njihovo samovrednovanje važnosti vlastitog uratka i društvene prihvaćenosti jer ima i takvih koji su sami vrednovali svoje djelo? Je li neki književnik neznatan zato što samo jedna ili nijedna škola, ulica ili trg (ne) nosi njegovo ime ili je to posljedica i raznih vanjskih okolnosti ili (ne)sklonosti onih koji su o tome odlučivali? Što znači ako neki grad uopće ne smatra potrebnim imenovati svoje škole imenima svojih (književnih) velikana, nego školama daje nazive po gradskim kvartovima ili ih označava rednim brojevima, što nije rijedak slučaj? A može li se lokalpatriotizmom, tj. ignoriranjem nacionalnih veličina iz drugih krajeva zemlje, smatrati to kad neki grad imenuje škole samo po velikanima koji su u njima rođeni? Konačno, po čemu je i kad je uopće neka nacionalna ili svjetska veličina važnija za neko mjesto od njegova lokalnog velikana koji je baš njoj iskazao počast? O općim kriterijima po kojima netko postaje uzor-ličnost pisali smo u prvom nastavku ovog serijala, no očito je da posve objektivnih kriterija za nečiju veličinu ili neznatnost zapravo nema. Veliki mogu biti maleni, a maleni veliki, ovisno o tome tko ih i po čemu ocjenjuje. Tako i svaka uzor-ličnost ima zapravo svoju priču, bez obzira na mjesto na rang-listama, a ovdje ćemo ukratko ispričati samo neke. Problem relativnosti veličine i minornosti u književnosti proniknuo je i jedan od najvećih povjesničara hrvatske književnosti Antun Barac u svojoj kultnoj knjizi Veličina malenih iz davne 1947. Bio je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i veliki autoritet u svojoj struci. U toj knjizi ističe one značajke nekih književnika koje se po čisto umjetničkom kriteriju svrstavaju u drugu ili treću kategoriju, ali imaju druge važne doprinose po kojima izmiču uobičajenoj književnopovijesnoj kategorizaciji. Za ovaj prilog odabrali smo iz Barčeve knjige Ivana Perkovca, Luku Botića, Franju Horvata Kiša i Augusta Harambašića. Po tim se književnicima danas nazivaju škole (što u Barčevo vrijeme nije bilo) pa se već i po tome može reći da nisu bili maleni. Osim toga, neki su po svojim idejama suvremeni i danas. Ivan Perkovac – žene glavni likovi Tako je Ivan Perkovac (Harmica kod Zaprešića, 1826. – Samobor, 1871.), po kojemu se danas naziva Osnovna škola u Šenkovcu kod Zaprešića, bio osebujan po pripovijetkama i drugim tekstovima u kojima su glavni likovi žene. Znakoviti su već naslovi njegovih pripovijedaka: Žene ljube iskreno, Župnikova sestra, Kitica, Stankovačka učiteljica i dr. Smatrao je da se žene moraju školovati i biti ravnopravne s muškarcima, o čemu govore i njegovi didaktički tekstovi u kojima je uvijek na