Prvo što sam zapazila bilo je da djece nema po glavnim ulicama. Bude ponešto starijih, pred kraj osnovnog školovanja ili srednjoškolaca, no svi su tihi, pristojni i neupadljivi

Pomislih da uniforme i nisu loše rješenje. Ali, tko bi naše razmaženke i roditelje koji sada kolo vode, vedre i oblače i u školstvu, utjerao u uniforme!?

Tim prije što je sve to predaleko otišlo, a oni koji su trebali držati uzde, oni iz školstva koji odlučuju, davno su ih skoro ispustili, koketirajući s roditeljima, na štetu djece, ali i odgojno-obrazovnog osoblja i njihova statusa te ugleda

Konačno sam opet otišla u London! I bolje da jesam. Kad sam prije desetak godina bila ondje, kratko, manje od dva dana, i to na proputovanju za Island, doživjela sam ga posve drugačije nego sada. Doimao mi se tmuran i hladan, ljudi su otuđeni, užurbano prolaze zadubljeni u sebe ili u mobitele... Cvijeće i zelenilo nisam ni zapazila. Ups!, ispravak krivog navoda, uspjela sam nakratko ušetati u jedan park i susrela se s iglicama, skromnim cvjetićima koji, kad ih je puno na jednom mjestu, čarobno izgledaju. I to je sve. Ali nije ostalo na tome. Kad sam gotovo iste iglice pronašla šećući prirodom, nedaleko od moje kuće za odmor, kliktala sam od veselja i pogodite što sam učinila!? Naravno, nekoliko sam ih presadila u svoj vrt. Dopalo im se, pa su se sjemenčicama razmnožile, a početkom ljeta uživala sam gledajući ih rascvale u svom vrtu.

Profesionalna deformacija

Ovog puta, London je bio bajkovit. U pet dana može se vidjeti i doživjeti mnogo više, napose kad vas tim čarobnim gradom vodi netko vama drag, koji ga zna u dušu. Sad je London bio prostranih ulica (koje kao da šire ruke i mame me u zagrljaj), golemih raskošnih građevina, pun ljudskog šarenila koje se doimalo dinamično, živahno, uz komunikaciju, bez otuđenja; pun trgova u kojima život pršti; sve je puno boja, zelenila po parkovima u kojima se šepire neobična stabla, grmovi i mnogo, mnogo lijepog cvijeća. Kako ga uspijevaju tako čarobnog uzgojiti po suši koja nas je zadesila ove godine? U svakom od parkova voda žubori, a pogled na se svraćaju i mnogobrojne statue različitog sadržaja. E, to zadnje baš mi se i nije dopalo. Mislim da je pretjerano, ali... Uh, pretjerala sam i ja! Zanijela sam se. Htjela sam pisati o djeci i učenicima Londona, ali me London zaveo pa razvezah o njemu.

Profesionalno deformirana i još uvijek strasno naginjući dječjem svijetu, spontano tražim sadržaje te vrste, gdjegod došla. Tako je bilo i u Londonu.

Prvo što sam zapazila bilo je da djece nema po glavnim ulicama. Bude ponešto starijih, pred kraj osnovnog školovanja ili srednjoškolaca, no svi su tihi, pristojni i neupadljivi. U pet dana boravka puno smo se vozili popularnim dvokatnim crvenim autobusima, podzemnom željeznicom, pa i vlakom i samo su jednom tri momčića, od oko trinaest godina, bučno ušla u autobus, ali ih se kasnije nije moglo čuti. Kod nas je svakodnevna pojava da raspojasano upadaju u prometala, guraju se, buče, ne obaziru se ni na koga, stavljaju prljave tenisice na sjedala, zauzmu sjedalo starijima ispred nosa, a ne ustaju se nikome, kolikogod da su stari ili nemoćni... Ovo govorim ponajviše o splitskim iskustvima. Kad, i tamo ne vidjeh da netko ustaje starom i nemoćnom! No, u njih je to riješeno tako da postoje posebna sjedala za one koji ne mogu stajati i na njih nitko drugi ne sjeda.

Djeca s kravatama

Šećući ranije ujutro oko hotela, baš s namjerom da vidim što se zbiva u susjednim ulicama u vrijeme odlaska u školu, također sam vidjela zanimljivosti koje ne idu u prilog našim školarcima i onima koji ih rađaju, čuvaju, odgajaju i poučavaju. Nekoliko djece, različite dobi, uglavnom dobi naših osnovnoškolaca, išli su u školu, i to u uniformama. S kravatom oko vrata. Rukavi i nogavice su dugi (djevojčice su u suknjama), a imaju i prsluk. Pretoplo odjeveni za vanjsku temperaturu, no oni su smjerno koračali prema svom cilju, očito prema školi. Ali, bilo je i nečega nalik ponašanju naših učenika i njihovih roditelja. Jedan je otac nosio školsku torbu svoje djevojčice, a ona je vodila psića na uzici. Dječak ili djevojčica mašu rukama i bezvoljno se vuku za majkom, ocem ili bakom koji jadnom djetetu nose školsku torbu jer je preteška. Naši, naravno, nemaju uniformu, već su odjeveni po posljednjoj modi, najviše djevojčice, i to prilično golišave, nedolično odlasku u školu.

Drugi londonski primjer koji ugledah šećući prelijepim kvartom nedaleko od hotela u kojem smo odsjeli (putovala sam u grupi) bili su otac i sin. Otac je hodao kraj svog sina, koji je bio u punoj školskoj opremi – uniforma i školska torba – ali na romobilu. I sve se odvijalo tiho. Ne sjećam se da sam čula razgovor, a nekmoli bučno nadvikivanje koje je u Splitu i u jutarnjim satima uobičajeno za školarce.

Odsjeli smo u pregolemom hotelu koji je neprestano bio pun. Školaraca je bilo najviše. Pa vrijeme je školskih ekskurzija. Neki od tih školaraca, po priči mojih suputnica, posebno djevojčice, imale su zajedničke karakteristike s našima. Čak su ih i pretekle. Opisaše mi djevojčice dobi petog ili šestog razreda s dugim, vrlo špičastim umjetnim noktima. Ja ih nisam vidjela, ali ako je tako, one su ispred naših. Nisam posve sigurna, no mislim da naše petašice i šestašice nisu tako napredne glede umjetnih noktiju, a znaju se ponekad prevariti i igrati se kako su se nekad igrale djevojčice, pa bi im nokti smetali. Ma, nisu ni naši roditelji uvijek crni. Sigurna sam da svojim kćerkicama te dobi takve nokte ne bi dozvolili. E, ali, da je toliko učenika naših osnovnih škola bilo u hotelu, oni bi ga ili demolirali ili bi se hotel urušio od buke i jurnjave kojoj su skloni. I opet smo na gubitku.

Zaštitnički odgoj

Sve me se viđeno jako dojmilo. Naravno da mislim kako je, općenito, londonska situacija u „plusu” u odnosu na našu. Život je složen, zahtjevan i traži odricanja. Dopustiv i odveć zaštitnički odgoj koji je u nas postao model ne priprema djecu za takav život, ne pomaže im da steknu neophodne životne vještine. Čak, vidjevši rečeno, pomislih da uniforme i nisu loše rješenje. Pomislih, ne zaključih. Premali je broj primjera za zaključak. Ali i tko bi naše razmaženke i roditelje koji sada kolo vode, vedre i oblače i u školstvu, utjerao u uniforme!? One skrivaju, ne pokazuju (najčešće lažni) socijalni status, a skorojevićki mentalitet naše plejade roditelja i putem odjeće i školskog pribora to zorno pokazuju preko svoje djece, koja su i osobno vrlo uživljena u to. Čak se u tome kriju i klice vršnjačkog zlostavljanja. Složena priča, vrlo, vrlo. Tim prije što je sve to predaleko otišlo, a oni koji su trebali držati uzde, oni iz školstva koji odlučuju, davno su ih skoro ispustili, koketirajući s roditeljima, na štetu djece, ali i odgojno-obrazovnog osoblja i njihova statusa i ugleda. Čini se da je najnezaštićeniji čimbenik odraslih u našem sustavu školstva danas – odgojno-obrazovni djelatnik. 

I, nisam vidjela dječja igrališta! Ne vjerujem da ih nema, ali po turistima zanimljivim dijelovima grada vjerojatno nisu poželjna, što je posve razumljivo.

E, da, umalo da zaboravim Greenwich i Kraljevski opservatorij kojim prolazi nulti meridijan. I tamo smo dospjeli, što je mene ispunilo posebnim zadovoljstvom. Prije puno desetljeća, kad sam u školi imala nastavu geografije, uživala sam na satovima, sa sjetom, razmišljajući da nikad neću vidjeti sve te divote o kojima učimo, pa barem neka maštam o njima. U mojim maštarijama Greenwich je imao posebno mjesto. Točno se sjećam, sjedila sam u prvoj klupi (štreberica), učionica je bila ugodno topla, nastavnica lijepa, krasno odjevena, izvrsno predaje, pokazuje na karti, a ja zaneseno slušam. U jednom trenutku zatvorim oči i pomislim: Šteta što ovo nikad neću moći vidjeti! I zaboravim. Prošla su desetljeća i ja sam to vidjela! I sjetila sam se sata kad sam poželjela da se to dogodi, ali i sumnjala u ishod. Mojoj sreći i ushitu nije bilo kraja.

I to mogu!

Posebna je zanimljivost susret s učenicima i učiteljima s francuskog govornog područja koji su bili na terenskoj nastavi. Djeca su sjedila na travi i rješavala radne bilježnice, a ja, na ono malo francuskog što mi je ostalo nakon neuporabe, popričah s dobro raspoloženom učiteljicom. Razumjele smo se. Bili su to trećaši i četvrtaši. Uspjela sam joj objasniti da sam iz Hrvatske te da sam radila kao psiholog u osnovnoj školi i 42 godine uživala radeći taj svoj divan posao, napose onaj dio koji se tiče djece, ali i da naši roditelji i učitelji nama nisu mogli priuštiti da doputujemo u Greenwich na terensku nastavu. Ovaj me je susret dodatno preplavio radošću, pa sam u nastavku, dok smo se brodom po Temzi vraćali u grad, zabavljala grupu i baš nam je bilo lijepo. Nisam znala da i to mogu.

I, nakon ovih prisjećanja, pitam se, pitam, kakav je London zapravo? Lijep jest, golem također, pun je parkova, čarobnih trgova i trgića, zanosnog cvijeća, pun zadivljujućih građevina i mostova, hrana je u njemu prisutna na svakom koraku i lako je dostupna, a promet funkcionira savršeno; budući da je golem, uređen je, čist, ima šarm, nema očekivane buke – sve vidljivo oku i dostupno doživljaju doista je za pohvalu. Ali što je s onim oku nevidljivim i ne baš lako dostupnim za spoznaje i zaključivanja? Za to o Londonu treba znati mnogo više od mojih blic-spoznaja. No i ovo malo mojeg iskustva daje mi za pravo misliti da se i za toliko vremena u tom čarobnom gradu ima što naučiti, a da može biti osnova za poticanje pozitivnih promjena u našem školstvu. 

Dugo nisam čula ili pročitala da je netko bio na studijskom putovanju!