Nazorove pripovijetke imaju jednostavnu i jasnu fabulu, a jezik mu je neposredan i vrlo slikovit. Krleža od čitatelja, posebno učenika u razvoju, traži mnogo veći intelektualni napor

I škola u Zagrebu (Krleža ju je polazio kao dijete) i u Čepinu dobile su Krležino ime još u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ime im nije promijenjeno zbog Krležine komunističko-jugoslavenske orijentacije

Parafraza poznatog stiha iz glasovitog spjeva Osman Ivana Gundulića u naslovu može se s razlogom primijeniti na vrednovanje hrvatskih književnika imenovanjem obrazovnih ustanova njihovim imenima. Neki naši vrhunski književnici s vrha rang-liste povjesničara književnosti, kako smo prikazali u prošlom broju Školskih novina, nalaze se pri dnu rang-liste po pedagoškom kriteriju. Najbolji su primjer Nazor, čije ime nosi 38 škola, i Krleža koji je u nazivima samo dviju škola u Hrvatskoj. Zašto je to tako s njima te druge zanimljive usporedbe pokazat ćemo prigodnim uvidima u njihova djela i mjesto u kulturi i školi.

Položaj i popularnost pojedinih pisaca u školskoj nastavi ovisi dobrim dijelom o zanimljivosti, aktualnosti i razumljivosti učenicima onih djela s kojima se susreću u čitankama i lektiri ili po slobodnom izboru i preporuci učitelja. U kurikulu Hrvatskog jezika djela su i starijih pisaca čiji su izvorni jezik i djela današnjem čitatelju gotovo nerazumljivi, poput Marka Marulića, Petra Hektorovića, Ivana Gundulića i ostalih pisaca starije hrvatske književnosti, ali i onih iz 19. stoljeća. Oni su, kao slobodan izbor, daleko i od interesa današnjih odraslih čitatelja, ali se učenici trebaju ipak s njima upoznati kao s nositeljima povijesnog razvoja hrvatske kulture i jezika, u skladu s načelom nacionalnog identiteta i opće kulture na kojima počiva kurikul. Kad se sadašnji kurikul stvarao prije desetak godina, njegovi su prvi tvorci, u zanosu modernizacije škole, u prvoj inačici izostavili i Marulića i druge starije pisce upravo zbog nerazumljivosti njihova jezika današnjoj generaciji i zastarjelosti tematike njihovih djela. Smatrali su da učenike ne treba njima opterećivati jer ih ne zanimaju niti im za što koriste. No od toga se djelomice odustalo upravo zbog identitetske uloge tih pisaca. Pobijedila je javna svijest o tome da književnost i kultura nisu samo činjenice današnjeg vremena, nego imaju i povijesnu vertikalu, što obrazovni sustav ne smije zanemariti. Prepušteno je metodici hrvatskog jezika da pronađe metode atraktivnog predstavljanja i tumačenja takvih pisaca tako da budu zanimljivi i današnjim učenicima, kako bi se njihova vrijedna baština prenijela i novim naraštajima.

Zašto je Nazor popularniji?

Zastarjelošću jezika, sadržaja i poruka ne može se, međutim, sasvim objasniti razlika u popularnosti pisaca iz 20. stoljeća čiji je jezik i danas posve razumljiv. Tu je presudna bliskost tema, složenosti stila, zanimljivost sadržaja i poruka koje pojedini pisci šalju čitatelju. Izvrstan su primjer za to upravo djela Krleže i Nazora od kojih je prvi na čelu rang-liste najcjenjenijih pisaca po umjetničkom, a drugi po pedagoškom kriteriju. Oba su rođena u 19. stoljeću i, mada je Nazor (rođ. 1876.) stariji od Krleže (rođ. 1893.), djelovali su u istom povijesnom, kulturnom i političkom kontekstu. Stoga je umjesno pitanje koje su bitne osobitosti njihovih književnih opusa koje su proizvele njihovu toliko različitu recepciju?

Glavni su Krležini književni interesi suvremeno društvo i pojedinac, povijest i Prvi svjetski rat, društvene ideologije te životne i moralne krize malih ljudi i elite. Prema stvarnosti se odnosi vrlo kritično, analitično, polemično i društveno angažirano, oštro razotkrivajući malograđanštinu, nemoral i bahatost bogatih i vladajućih, društvene mitove i zablude te povijesne sukobe. Njegov jezik vrlo je složen, često groteskan, ironičan i sarkastičan, s više stilskih slojeva, poznat po dugim rečenicama, germanizmima, hungarizmima, latinizmima, vulgarizmima, enciklopedizama i raznim intelektualnim frazama. Toliko je individualan da postoji termin krležijanski stil. Dominantni književni rodovi u kojima je stvarao su proza i drama, ali su vrlo značajni i njegova poezija, eseji i polemike. Njegovo problematiziranje civilizacijskih tekovina, društva i čovjeka u povijesnim zbivanjima toliko su široki, duboki i originalni da ga znanost o književnosti ocjenjuje najznačajnijim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Najvećim njegovim djelom smatraju se Balade Petrice Kerempuha, pisane kajkavštinom koju je sam kreirao, po mnogima najvećim djelom hrvatske književnosti uopće. Romani Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi i Zastave te dramski ciklus Gospoda Glembajevi i drame U agoniji i Leda vrhunci su naše prozne i dramske umjetnosti.

Pjesnički jezik

Za razliku od Krleže, Nazorovi su glavni književni interesi čovjek kao duhovno i povijesno biće, priroda, mitovi i legende s povijesnom pozadinom, patnički život malog čovjeka, hrvatski velikani, nacionalni identitet i folklor. Najčešća je njegova izražajna forma poezija, ali ima i izvrsnih pripovijedaka, romane, putopise i memoare, među kojima su i neka popularna djela za djecu pa je Nazor i poznati dječji pisac, što Krleža nije. Stvarnost pretežno doživljava kroz ideale i simbole te ga osobito zanima odnos čovjeka i prirode, povijesna, moralna i nacionalna pitanja. Njegov je pjesnički jezik majstorski dotjeran, slikovit i emotivan, ali ne i teško prohodan poput Krležina. Njegovi stihovi formalno su vrlo izbrušeni i zvonki, pa se smatra majstorom hrvatske versifikacije, a njegove se pjesme uzimaju u školama kao podloga za obradu književnoteorijskih pojmova. On je prije svega pjesnik visokih umjetničkih dometa s velikim rasponom motiva, od prirode do povijesti i duhovnosti. Njegov pjesnički svijet počiva na legendi, prirodi i domoljublju, a slikovitost je važnija od analitičnosti. O tome svjedoče i naslovi njegovih najvažnijih djela: Slavenske legende, Živana, Hrvatski kraljevi, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, a najbolja proza su Istarske priče. Osobito su umjetnički značajne i u školi eksploatirane pripovijetke Veli Jože i Voda. 

Školski pisac

Iz rečenog se može zaključiti zašto je Nazor u školi popularniji od Krleže. To je zato što su njegovi književni motivi i jezik puno jednostavniji i razumljiviji učenicima od Krležinih visokointelektualiziranih tekstova. Nazorove pripovijetke imaju jednostavnu i jasnu fabulu, a jezik mu je neposredan i vrlo slikovit. Krleža od čitatelja, posebno učenika u razvoju, traži mnogo veći intelektualni napor nego Nazor, poznavanje povijesti, filozofije, europske kulture, prilika u Austro-Ugarskoj i udubljivanje u stilske slojeve i jezik, što većina učenika nema i ne voli. Može se reći da je Nazor uglavnom primjeren pisac za osnovnu i srednju, a Krleža svojom zahtjevnošću primjeren tek završnim razredima srednje škole. No, uz svu Nazorovu popularnost na školskoj razini, iz perspektive povijesti hrvatske književnosti, Krležin je opus ipak mnogo umjetnički kompleksniji i snažniji od Nazorova, mada i Nazor pripada književnim vrhuncima. Nazorova djela nalaze se u javnosti i u školama od vremena Austro-Ugarske do danas pa je i zbog toga ušao snažnije u svijest brojnih naraštaja, dok je Krleža postao školski pisac tek nakon Drugog svjetskog rata. 

Odnos prema ideologiji 

I Nazor i Krleža živjeli su i stvarali u četiri politička sustava: austrougarskom, starojugoslavenskom, endehazijskom i komunističkom. Danas su njihova djela podložna kriterijima samostalne hrvatske države koja, za razliku od jugoslavenskih razdoblja, i u školstvu ističe hrvatski nacionalni identitet kao jedno od svojih glavnih načela. Kako nisu pripadali istim ideologijama, zanimljivo je kako se u javnosti na njih gleda danas s ideološkog gledišta, posebno s obzirom na odnosu prema hrvatskom jeziku i identitetu, jer i to utječe na stupanj njihove prisutnosti u školi i društvu.

Miroslav Krleža bio je izraziti ljevičar, komunist, ateist i protivnik Crkve, oštar kritičar kapitalizma, malograđanštine i nacionalne mitomanije. Snažno je utjecao na hrvatske komuniste između dva svjetska rata, mada je i s njima imao političke sukobe. Drugi svjetski rat proveo je u Zagrebu, a u socijalističkoj Jugoslaviji bio je u samom vrhuncu jugoslavenske kulturne elite, pobornik ideje bratstva-jedinstva, prijatelj s maršalom Titom. Pripadnost komunističko-jugoslavenskoj ideologiji određivala je i njegov odnos prema hrvatskom nacionalnom pitanju jeziku. Poznata je njegova izjava: Hrvatski i srpski jedan su jezik koji Hrvati oduvijek nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim. Ta je izjava bila posve u skladu sa srpskom i jugoslavenskom jezičnom politikom koja je težila potiskivanju posebnosti hrvatskog jezika. S druge strane velike su Krležine zasluge u izgradnji hrvatskih kulturnih ustanova, poput osnivanja Leksikografskog zavoda u Zagrebu koji i danas nosi njegovo ime. Njegov potpis na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i ostavka na članstvu u CK SKH zbog toga ipak pokazuju njegov primarni hrvatski identitet. No komunistička i jugoslavenska prošlost svakako su negativno utjecale na njegov položaj u javnoj kulturi, pa i u školstvu, u neovisnoj Hrvatskoj.

Distanciranje od režima

Vladimir Nazor pak od djetinjstva je, a i kao književnik, bio zadojen zavičajnošću i hrvatskim domoljubljem. Nije se angažirao u ideološkim raspravama, bio je intimno religiozan, ali bez veza s vjerskim krugovima. Reagirao je pjesnički kao pobornik nacionalne slobode, na sva ključna zbivanja ne samo u prošlosti, nego i za života. Napisao je pozdravne pjesme prvoj Jugoslaviji, poglavniku Anti Paveliću i Titu kad je 1942. otišao u partizane. Pri tome ga je očito vodila ideja oslobođenja, a ne neka ideologija jer se kasnije javno distancirao od svih tih režima kad su skrenuli s puta slobode. A njegov emotivni odnos prema hrvatskom jeziku potvrdio je u poznatoj pjesmi Hrvatski jezik i još nekima te (neuspješnom) suprotstavljanju, kao predsjednik ZAVNOH-a, da se hrvatskom narodu nameće „jezik beogradske čaršije”. Cijelo Nazorovo djelo zapravo je prožeto naglašenim hrvatskim rodoljubljem, isticanjem zasluga hrvatskih velikana, ljepote hrvatskih gradova, prirode i jezika. U tome je bitno različit od Krležina skrivenog rodoljublja. 

Sve to spontano se odražava i u suvremenom školstvu u kojemu je Nazor, što se naziva škola tiče, nadmašio Krležu za ravno 19 puta. Nazor je po tome u pravom smislu uzor-ličnost po cijeloj Hrvatskoj, a Krleža tek u Zagrebu i Čepinu. Važno je pri tom spomenuti da su i škola u Zagrebu (Krleža ju je polazio kao dijete) i u Čepinu dobile Krležino ime još u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ime im nije promijenjeno zbog Krležine komunističko-jugoslavenske orijentacije, kao što je zbog toga u neovisnoj Hrvatskoj promijenjeno brojnim drugim školama. To znači da su i za novu vlast njegove kulturne zasluge bile važnije od njegove ideologije, a u tome nije osamljen.