Nekada su se škole zvale učionama, a pučke škole današnje su osnovne škole. Nazivi osnovnih škola danas se određuju po više modela: s naslovnicima i bez njih, a neke su škole samo brojevi Nazivi odgojno-obrazovnih ustanova u svakodnevnom životu ne privlače osobitu pozornost. Različiti su i u njima naoko nema nekog sustava. U tradiciji je našeg školstva da se škole najčešće nazivaju po nekim uglednicima, ali ima i drugačijih naziva. Međutim, dublji uvid u nazive škola pokreće brojna pitanja, počevši od toga tko zapravo odlučuje koje će ime imati škola, kako se to ime odabire i po kojim kriterijima, jesu li imena nepromjenjiva i zbog čega se eventualno mijenjaju, koja se imena najčešće daju odgojno-obrazovnim ustanovama i sadrže li kakve poruke, gdje se ističu i jesu li jezično oblikovana u skladu sa suvremenim jezičnim standardima, što ona znače za školu, učitelje, učenike i školsku sredinu i kako oni to pokazuju itd. Pregledali smo popis današnjih škola u Hrvatskoj po regijama, proučili propise i običaje u davanju imena školama, koliko se pritom uvažava prošlost i tradicija te kakvo je suvremeno stanje. Zanimljive podatke do kojih smo došli, a koji puno govore o prisutnosti prošlosti i u tom segmentu obrazovnog sustava, u ovom ćemo broju obraditi za osnovne škole. Usporedba s poduzećem Po posljednjim podacima, u Hrvatskoj je ukupno 2015 osnovnih škola, od kojih su 924 matične škole, a 1091 područna. Svaka škola ima naziv naprosto zato što je, kao javna ustanova, poseban obrazovni i administrativni subjekt koji ima svoje sjedište te odnose s polaznicima i svima zainteresiranima za njezin rad. Kaže se i da škola ima ime. Riječi naziv i ime sličnoznačnice su i ponekad znače isto, iako riječ naziv ima i šire značenje kao pojam koji podrazumijeva pojedinačna imena. Pojam naziv uobičajeniji je za ustanove, a ime za osobe. Naziv je za ustanove ono što je za poduzeća tvrtka. Kako dakle škola dobiva ime? Taj je proces reguliran Zakonom o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju i Zakonom o ustanovama. Osnivač javne (postoje i vjerske i privatne) osnovne škole obično je lokalna samouprava, tj. općina ili grad, premda zakon dopušta da to bude i država, županija, odnosno neka pravna ili fizička osoba. O imenu škole najprije odlučuju u samoj školi: školski odbor i roditelji učenika koji prvi prihvaćaju statut škole u kojemu je njezin naziv. Zatim statut škole ili njegovu promjenu, ako se mijenja naziv škole, usvaja upravno tijelo osnivača, tj. općine ili grada. Odluka osnivača je konačna, no naziv ipak zaključno potvrđuje Ministarstvo obrazovanja svojim aktom odobravanja statuta škole nakon što je utvrdilo da je u skladu sa zakonom. Uvjeti za naziv Za prihvaćanje naziva škole zadani su sljedeći uvjeti: vrsta škole (u našem slučaju osnovna), u istom naselju ne mogu biti dvije škole istog naziva; naziv mora biti na hrvatskom standardnom jeziku; ime škole, ako ga ima, ili drugo obilježje koje ima samo ta škola (npr. broj, naziv mjesta, gradskog kvarta ili druga