Posljedice pandemije dolaze na naplatu

Neke su škole u dogovoru s roditeljima zabranile korištenje mobitela za vrijeme nastave. Unatoč početnim otporima, uskoro i učenici i roditelji shvate dobrobit takvog pristupa. Učenici iskuse da je moguće preživjeti nekoliko sati bez mobitela. S vremenom uoče da se mogu bolje koncentrirati na nastavu. Mobitel nam oduzima vrijeme koje nam treba kako bismo razgovarali sami sa sobom ili kako bismo bili potpuno prisutni, budni i upijali informacije iz okoline Sve je više dokaza da su u porastu stope psihičkih poteškoća kod mladih. U to je upućena i psihologinja Radojka Sućeska Ligutić, izvrsna savjetnica sa specijalizacijom iz psihoterapije koja radi u tri glazbene škole u Zagrebu: Elly Bašić, Vatroslava Lisinskog i Pavla Markovca. Psihološkim radom s djecom i roditeljima bavi se već više od dvadeset godina, a njezinu mišljenju kredibilitet pridaje i činjenica da je objavila psihološke knjige Moja Dora u glazbenu školu mora? i Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu. Upravo smo stoga željeli čuti i njezino mišljenje o trenutačnom stanju psihičkog zdravlja školaraca u Hrvatskoj. Statistički podatci su jedno, osobno iskustvo drugo. Na temelju vlastitog iskustva, kako biste procijenili trenutačno stanje psihičkog zdravlja kod mladih? ‒ Problemi su prije dvadesetak godina bili drukčiji, jednostavniji, bilo je manje ozbiljnih psihičkih poteškoća. Sad je puno manji udio standardnih problema poput 'Mama i tata me gnjave'. Nakon prve godine pandemije, a pogotovo druge, došlo je do skoka u stopama tjeskobe, disocijacije, panike, depresije, tikova, poremećaja sna i spavanja. Naročito je čest bio osjećaj besmisla – život je postao monoton, područje kontrole smanjilo se na prostor stana i računala. U mjesec dana broj učenika s ozbiljnijim poteškoćama bio je jednak prijašnjem broju tijekom cijele školske godine. Tada su uglavnom svi, roditelji i nastavnici, razumjeli da se radilo o posljedici intenzivnog stresa uslijed promjene načina života, izolacije, stresa zbog potresa i mogućih posljedica zaraze. No nakon toga pojavnost i učestalost teškoća nije se bitno smanjila. Te dvije godine kriznog stanja pandemije stvorile su izvjesni zastoj u razvoju djeteta, a posljedice su došle na naplatu kad je kriza prošla. Naime, školska dob vrijeme je sazrijevanja djeteta u samostalnog pojedinca, pa dvije godine stvaraju takozvanu rupu u toj finoj razvojnoj putanji – izostanak kretanja nepovoljan je za psihofizičko zdravlje, izostanak druženja onemogućuje razvoj socijalnih vještina. A socijalne vještine bitne su za osjećaj samopouzdanja i vrijednosti. Nastava na daljinu i izostanak druženja s vršnjacima trajali su dovoljno dugo da oslabe stare navike i razviju nove, ali su se zadržale neke navike poput korištenja društvenih mreža i medija kao načina komunikacije s vršnjacima, još većeg propitivanja vrijednosti učenja i ocjena, površnijeg učenja bez razumijevanja. Mislite li da bi se slična situacija razvila i bez pandemije? Ipak živimo u digitalnom dobu gdje je online