Učiteljica Lada

„Danas je sve općenito čudno. Djeca nemaju roditeljsku toplinu. Sve više i više mama jednom rukom voze kolica, a drugom drže mobitel. Djeci fali ljubav, roditeljska toplina, društvo... Internet je previše prisutan u njihovim životima, nešto su malo i vršnjaci, a roditelji i nastavnici premalo, nedovoljno...ˮ (Učiteljica Lada)

Učiteljicu Ladu Šamanović prvi sam put susrela u bilješkama jednoga njezina učenika iz davnih dana. Bilješke su to o trima, onda mladima te, a vrijeme i njihov rad će pokazati, izvanserijskim učiteljicama koje su radile u njegovim Trnbusima (u Gornjim Policima, dijelu nekada slavne Poljičke Republike – napredni ljudi!). Zaintrigirala me ta priča. O jednoj, dragoj mi učiteljici Eti već sam pisala. Radile smo zajedno. Imala sam je u srcu i mogla sam to i kad je zauvijek otišla od nas. Učiteljice Vesne također više nema, ali mi se posrećilo da upoznam i u 87. godini vrlo živahnu učiteljicu Ladu. 

Zadivljujuća priča

Odmah sam se dala na posao. Dobila sam kontakt, javila se i našle smo se. Na mjestu gdje je ugodno, mirno i kao stvoreno za takve susrete. Stigla je časak prije mene i dočeka me na vrhu pokretnih stuba, sićušna, kratko ošišana sjedokosa gospođa, licem koje navješćuje godine, ali ni blizu koliko ih je u stvarnosti. A kad je progovorila, ostala sam bez daha. Tiho, ali kristalno čisto bez natruha sabotaže vremena u riječima, njihovu slaganju, nizanju, smislu, redoslijedu, tempu. I sad se osmjehujem zamišljajući sebe nagnutu prema virtuoznoj govornici, kako gutam njezinu priču, ushit me preplavljuje, a usta mi otvorena kao u djeteta kad zaneseno sluša. Onda sam se i ja uzgovorila, ali samo kako bih što više od nje dobila, jer je priča bila zadivljujuća. E, da, još je pješice došla na kavicu i razgovorčić.

Pile smo čaj, koji nikako da popijemo, jer smo neprestano pričale. Imale smo si puno za reći! I što je priča išla dalje, bivala sam sve omamljenija, sve očaranija, sve oduševljenija tako sićušnom, a tako veeelikom ženi(ci)om, s koje nisam skidala pogled i topila se slušajući njezine tihe riječi moćnoga značenja i, u mislima, pretvarajući se s užitkom u njezinu negdašnju učenicu. 

Početak profesionalnog djelovanja učiteljice Lade bio je neobičan. Još kao mlađahna, tijekom studija na pedagoškoj akademiji (kemija i biologija) zaposlila se u banci. Fini posao, neloša plaća, mogućnost da se, o trošku banke, dalje školuje i napreduje, a i stan će brzo dobiti... Ali, nisu je namamili, jer srce je tražilo svoje. Nadasve je htjela rad u razredu. I, pojavio se dobrotvor koji je pomogao ostvarenju želje entuzijastične mlade djevojke koja zna što hoće. Bio je to susjed poštar. 

E, taj dobri poštar pitao je ravnatelja škole u selu u kojem je odrađivao svoje, treba li mu taj i taj kadar. Odgovor je bio potvrdan i dok dlanom o dlan, mlada djevojka, zaljubljena u poziv, bez imalo žaljenja napustila je obećavajuće radno mjesto u gradu te, i sama gradsko dijete, došla raditi u stamenu kamenu seosku školu, presretna. A ondje nije bilo ni struje, ni vode, ni grijanja, ni prijevoza, ni didaktičkih materijala i sredstava, ni društvenog života nadohvat ruke... Vodu kišnicu iz gustirne (čatrnje) dobivali su od župnika. Tuširale su se kad bi jednom tjedno otišle svojima. WC je bio čučavac. Sobica u kojoj je stanovala u školskoj zgradi toliko je bila mala da je u nju stao samo željezni krevet i klupa za stvari. Čak je i kretanje bilo otežano. A prvih mjesec dana, dok se uređivala sobica za novu učiteljicu, spavala je kod podvornice Mare. Bila je zima, pa bi se grijala uz komin i ujutro je „smrdila ka pršut”. Struje nije bilo, pa je iz Splita donijela petrolejku svoje none. Okoliš škole – pustara. Samo crkvica u daljini. 

Zov divljine, dubine, iskona…

Bio joj je to prvi kontakt sa selom, pa su je znali pitati kako se odlučila doći u tako skromne uvjete života kad je gradsko i činovničko dijete. Odgovarajućih uvjeta za rad u školi nije bilo, ali je bilo entuzijazma i ljubavi (što je danas u prosvjeti gotovo nepoznanica). „Nikad me nije zanimalo materijalno. Samo sam željela raditi ono što volim”, rekla mi je. To je bilo samodostatno. Razumijem ja to. Žestok je zov divljine, tj. dubine, iskona, hoću reći ljubavi prema onomu što radiš i čime se baviš. I mene je spopala zarana i još me drži, ne dajući mi da starim kako priroda nalaže, nego i dalje hopsam za izazovima. Da toga nije u meni, ne biste vi sada čitali moju priču o čudesnoj Ladi. 

Počela je raditi 1. prosinca 1962. godine. U školici na kraju svijeta zatekla je dvije mlađe kolegice, kojima je to bilo prvo učiteljsko radno mjesto. Učiteljice Eta i Vesna radile su ondje već dvije godine. Tko prvi djevojci, njegova djevojka, pa su one imale stan za učitelja s kuhinjicom. Sretnice! Njih tri čudesne, puneći svoja srca, vezale su za sebe učenike koje su poučavale u kombiniranim odjelima, zarazivši ih ljubavlju i entuzijazmom. To im je bila glavna popudbina za odlazak u svijet. S njom su se, koliko znam, izvrsno snašli u tom, često nemilosrdnom svijetu. A djeca su bila dobra i pomagala su svojim učiteljicama, čuh uz čaj. Čak su im i drva donosila. Kruh su pekle same. Oko Božića bi se klale svinje, pa su ta dobra djeca učiteljicama i meso donosila. Učiteljici Ladi to je bilo neprihvatljivo i odbijala je primiti takav dar, no upozorili su je da će se i djeca i roditelji uvrijediti. 

Gospođa Lada ispričala mi je i priču o darovitom učeniku koji se izvrsno snašao u Kanadi, napravivši sjajnu karijeru u području medicine. Zarana je pokazao da je svestran i poseban. S trinaest godina izjavljivao je da će biti ginekolog. U prvom gimnazije pričinio joj je radost prvim mjestom na natjecanju iz predmeta kojima ga je ona poučavala. Da sreća bude veća, njezina učenica, još osnovnoškolka, bila je prva u kategoriji osnovnih škola. Vjeran sebi, daroviti Vid, na prijamnom ispitu za studij medicine, bio je također prvi. Nastavak hvale vrijedne priče slijedi u Americi. Šteta za nas! Za razliku od mnogih današnjih koji se, opravdano ili ne, uspnu na vrlo visoke profesionalne razine i zaborave odakle su počeli, tko ih je prepoznao, prihvatio kao iznimne i poticao ih da postignu najviše što mogu, naš bistrić iz Kanade pun je poštovanja prema učiteljici Ladi i s njom je u kontaktu. Najveća joj je to nagrada! A među njezinim bistrićima, rekoh, bio je i onaj učenik s početka priče. „Odmah sam ga prepoznala kao posebnog. Odskakao je od ostalih učenika. Govorila sam: 'Od ovoga će momka biti nešto'”, rekla mi je punog srca i još svojom pričom pokazala da je pozorno pratila njegov razvojni put, veselila se njegovim postignućima te se još i danas s njim povremeno čuje. On ju je i uveo u ovu priču. 

Entuzijazmom i ljubavlju preko svih zapreka

U Trnbusima je zapravo bila područna škola OŠ u susjednim Srijanima (danas OŠ Gornja Poljica), a junakinja naše priče bila je jedini diplomirani nastavnik na općini. (Veeeliko je to, veliko.) – Bilo mi je krasno!, hvali se, unatoč nemogućim uvjetima rada i života, kako bi danas okarakterizirali uvjete u kojima je radila. Još je uz svoje predmete predavala i tjelesni. Općenito je bila sportski tip, pa joj je nastavnik u gimnaziji predlagao da upiše odgovarajući studij. No, tu nije kraj – predavala je i francuski. I u svemu je uživala, entuzijazmom i ljubavlju nadoknađujući nedovoljnu formalnu stručnu osposobljenost za ove predmete. Da je to dobro obavljala potvrđivali su inspektori koji su dolazili na uvid. A djeca? Djeca su bila krasna, pitoma, nije bilo ružnih riječi ni tučnjave, naglašava. Budući da nije bilo didaktičkih materijala, sama ih je izrađivala, na svoje zadovoljstvo i kao poticajni uzor učenicima, i kasnije, kad je već, nakon devet godina sela, prešla u Split.

U Trnbusima je učiteljica Lada provela samo godinu dana, malo, ali dovoljno da ostavi snažan i nezaboravan dojam na učenike. A njih tri, tri prekrasne mlade učiteljice, uživale su u svemu što su i s kim su radile. Nakon završene nastave išle su u šetnje, obilaske, na izlete, kako bi otkrile gdje je dobro i poučno odvesti i učenike. Izlet!? Djeci je to tada bila nepoznanica, pa kad su ih učiteljice počele voditi izvan učionice, bili su očarani i trajno ih zavoljeli. Išle su i na ples, u susjedna sela. Prijevoza nije bilo. Pješačile su kilometrima kao od šale. I nije im bilo teško. Na jednom od tih plesova naša je junakinja susrela i svog životnog partnera.

Ljubav prema mikroskopima

Uvijek je bilo posebnih učenika, pa i tijekom njezine prakse. Iznimna u svemu, učiteljica Lada bila je vrlo razumijevajuća i napredna i kad su u pitanju takvi učenici. S njima je, kaže, postupala posebno, ali trudeći se i da svi učenici od nje dobiju što više. Tijekom školske godine nije bilo većih poteškoća s onima koje mi sad nazivamo učenicima s posebnim potrebama, ali je na kraju bilo dilema, poteškoća, problema s ocjenama, jer nije bilo zakonske regulative... No, nije ih poklanjala, postupala je baš onako kako treba – učinila bi sve da zarade svoje ocjene. Jedan od učenika kojem je bilo teško dobiti dobru ocjenu iz kemije i biologije, zahvaljujući posebnom pristupu učiteljice Lade, što je trajna karakteristika njezina rada, našao je smisao svog života, otkrivši što ga najviše zanima te što bi i kako volio raditi u životu. Slijedio je taj put i usrećio sebe, a učiteljici ostao trajno privržen i zahvalan. Evo što on sam o tome kaže:

„Moja ljubav prema prirodi i biologiji kao i ljubav prema fotografiji započela je za vrijeme školskih dana, ne smijem zaboraviti ni mikroskopsko društvo koje sam osnovao, a za tu je ljubav zaslužna jedna posebna i predivna učiteljica čije ime pamte mnoge generacije po crtanju na grafofoliji ‒ to je naša Lada Šamanović. Ljubav prema mikroskopima nešto je što mi je usadila u dušu i srce jer je svoje predmete predavala s toliko ljubavi, pažnje i trudila se da nastava bude što zanimljivija s puno teorije, ali i još više praktičnih vježbi. Predmet priroda i biologija jako se razlikovao od svih nastavnih predmeta prije svega zbog velikog truda i zalaganja učiteljice Šamanović koja je jako mnogo truda ulagala u pripremu nastave. Tumačila je lekcije da ih razumije i onaj najlošiji učenik, dobar učenik i odličan učenik, a posebnu čar davali su pokusi koje smo radili.”

Navedeni učenik s mnogo je oduševljenja i zahvalnosti pisao o svojoj učiteljici Ladi. Njezin pristup, način rada, ocjenjivanja i komunikacije s učenicima, prema njemu posebno, izazvali su silnu znatiželju u njemu, potakli ga na veliku aktivnost, zalaganje i trud. Ocjene mu nisu bile visoke, ali ljubav prema određenim segmentima predmeta i mogućnostima koje pružaju nastavna sredstva i pomagala pobudila su najbolji dio njega i stavio ih je u funkciju, doživljavajući njemu primjeren uspjeh i oduševljenje. A to ga je dodatno motiviralo na aktivnosti, pa je nastojao pribaviti pripravke za pokuse, mikroskope iz pojedinih ustanova i institucija, doniranjem, a kad je stasao i sam je osnovao udruge u čijoj su osnovi aktivnosti kojima se zarazio na satovima voljene i vrlo poštovane učiteljice Lade. Fascinirale su ga i njezine sposobnosti za likovno izražavanje (crteži flomasterima u bojama na grafofoliji), ali u sebi je on to okrenuo prema fotografiji kojom se aktivno bavi.

Povrće iz školskoga vrta

Čudesno! Bravo, učiteljice! To je pravi učitelj! Takvom učitelju nije cilj zadovoljiti formu, ispitati poznavanje činjenica i ocijeniti učenika (davno prošlo vrijeme koje nažalost još živi u djelovanju nekih rudimenata učitelja, neovisno o godinama), već zanimljivim, poticajnim i slojevitim prezentiranjem nastavnih sadržaja doprijeti do učenika različitih razina sposobnosti i potaknuti ih da pronađu i izraze najbolji dio sebe, a možda se i nastave time baviti najbolje što mogu, čineći sebe sretnim i još time privlačiti druge. Sjajno, sjajno!

Iz Trnbusa, učiteljica Lada otišla je u Dicmo i tamo provela dvije školske godine u boljim uvjetima. Ravnateljica je bila stroga i zahtjevna, ali je škola blistala. Djeca su skidala cipele. U učionicama je bio parket. Na komadu zemlje nedaleko od škole imali su vrt, pa je ona popodne s učenicima tu sadila i uzgajala povrće. Kući u Split išla je samo srijedom i subotom. Didaktički materijal i dalje je izrađivala sama. „Kad god su mogla krasna su mi djeca pomagala”, govori sa simpatijama, puna srca i suznih očiju.

Prelaskom u školu u Dugopolju, doživjela je procvat. Za ono je vrijeme škola bila sjajno opremljena. Imali su čak i episkop te grafoskop, što nisu imale ni sve splitske škole. Budući da je bilo više učenika i više odjela, sad je predavala samo svoje predmete, ali je i dalje sama izrađivala didaktički materijal.

I, 1971. godine, nakon navršenih deset godina rada po selima, dobila je radno mjesto u Splitu, u OŠ Zlata Šegvić, sada OŠ Manuš. To je tada tako bilo. Grad je trebalo zaraditi. Dobro je to bilo i pružalo je sigurnost. Radila sam s tim divnim seoskim učiteljicama. Bile su suradljive, tople, odgovorne, nenametljive, poduzetne, pune razumijevanja za učenike, dobre suradnice... S njima mi je doista bio užitak raditi. Učiteljice iz novog vala bile su posve drugačije. Hvala, drage, dobre seoske i vilinske učiteljice. Nekad mladoj školskoj psihologinji bilo je zapravo bajkovito raditi s vama.

U gradskoj školi učiteljica Lada ostala je ono što je uvijek bila – potpuno predana poslu i uvijek je davala najbolje od sebe, dubinski orijentirana na učenike pomažući im da se pronađu i budu „bolji od sebe”. No, odnosi su bili složeniji, konfliktne situacije češće, zaštita sve manja, neugodnosti učestalije, ali... Dragulj ostaje dragulj, burama i olujama usprkos.

Biti učitelj – nekad i danas 

I, evo nas u današnjem bremenitom vremenu, pa priupitah vrlo cijenjenu učiteljicu što misli o aktualnostima, npr. o zaključavanju škola. To je dvosjekli mač, rekla je, sumnjičavo kimajući glavom. Što ako se dogodi požar, potres... To ničemu ne vodi... Šteta što je ukinuto mjesto podvornika... Dodala je još da nastavnik tijekom odmora mora biti na odmoru... Učenicima treba pristupati s razumijevanjem, razgovarati s njima, pokušati mnogo toga, prilaziti im na različite načine, ne ih odmah odbaciti, kazniti, negativno ocijeniti. Ne može se ići na nož. S djecom treba biti blizak. Ne – ja sam bog i batina. Bog zna za pet, ja za četiri...

Danas je sve općenito čudno. Djeca nemaju roditeljsku toplinu. Sve više i više mama jednom rukom voze kolica, a drugom drže mobitel. Djeci fali ljubav, roditeljska toplina, društvo... Internet je previše prisutan u njihovim životima, nešto malo su i vršnjaci, a roditelji i nastavnici premalo, nedovoljno...

A o statusu nastavnika misli da oni uopće nisu zaštićeni, iznosi i jedan svoj osobni primjer kad je bilo očito da je u pravu, ali je nitko nije podržao. „Prosvjetni djelatnik danas je ugrožena vrsta. Nitko mu ne pruža uporište... Ja sam radila u nekom sretnom vremenu. Otkad sam otišla u mirovinu, pričali su mi iz škole, sve se promijenilo.”

Beskrajno mi je žao što moram završiti ovaj zlata vrijedan vremeplov. O novijim vremenima namjerno nisam govorila više. Početci rada naše dragulj-učiteljice više su nego vrijedni i valja ih, bar ovako, ukratko, pokušati zaštititi od zaborava, diviti im se, poštivati ih i mnogo, mnogo toga iz njih naučiti, ako se želi sebe unaprijediti. Nadam se da tako i vi, dragi čitatelji, čitate ove priče.

Osobno se osjećam privilegiranom što me sreća dotakla, podarivši mi poznanstvo sa sićušnom, a tako golemom učiteljicom Ladom.

P. S. Riječ učiteljica za mene ima dublje značenje od riječi nastavnik, što je, formalno, bila gospođa Lada, zato sam je rabila u priči, naglašavajući veličinu naše junakinje.