Klasifikacija anksioznih poremećaja u djece (2)

Specifična fobija definira se kao važan i trajan strah koji je pretjeran i nerazuman. Izlaganje fobičnim podražajima provocira anksiozni odgovor koji može poprimiti oblik situacijski ograničenog ili situacijski predisponirajućeg paničnog napadaja. Kod djece anksioznost se manifestira napadajima bijesa, plakanjem, ukočenošću ili „prilijepljenošću” uz poznate osobe. Tjelesne manifestacije očituju se ubrzanim radom srca, znojenjem, hiperventilacijom i bolovima u trbuhu. Specifične se fobije dijele u pet skupina ovisno o objektima ili situacijama koje provociraju strah. Vežu se za životinje, prirodne katastrofe, krv/injekcije/ozljede, situacijske (dizala/zrakoplovi) te zatvoreni prostor. Panični poremećaj definiran je kao iskustvo neočekivanih paničnih napada praćenih stalnom zabrinutošću radi njihovih ponavljanja ili promjenom u ponašanju uzrokovanih napadima. Panični napadaji javljaju se spontano bez podražaja iz okoline. Kod adolescenata s paničnim napadajima javlja se drhtanje, vrtoglavica ili nesvjestica, lupanje srca, osjećaj nedostatka zraka i znojenje, depersonalizacija. Agorafobija uključuje izbjegavanje mjesta ili situacija u kojima je bijeg nemoguć ili otežavajuć odnosno pomoć je teže dostupna, poput restorana, školske kantine, gužve, malih prostorija, dizala, parkova, trgovačkog centra, prijevoznih sredstava ili pak biti sam u kući. Djeca mogu podnositi takve situacije ili mjesta uz prisutnost sigurne osobe, a često traže prisutnost roditelja i u školi. Opsesivno-kompulzivan poremećaj karakterizira intenzivna anksioznost, ponavljajuće opsesije i/ili kompulzije. Opsesije su ponavljajuće, neugodne ili neprikladne misli ili ideje koje osoba doživljava kao nametnute. Kompulzije se definiraju kao ponavljajuće radnje ili psihičke aktivnosti koje se osoba osjeća prisiljeno raditi kao odgovor na opsesije ili da rigidno zadovolji pravila. Cilj je smanjenje psihičke napetosti. Simptomi OKP-a razlikuju se od prolaznih razvojno primjerenih rituala (nestaju do 9. godine) po vrlo visokom intenzitetu nelagode koju dijete iskazuje ako se ritual prekine ili spriječi. Djeca mogu imati opsesije s temom straha od zaraze ili nečistoće, seksualnosti, religioznosti, agresivne predodžbe, ali i ponavljajućih intruzivnih i nametnutih pjesmica ili rime. Roditelji najčešće opažaju simptome kada oni počinju ometati normalno svakodnevno funkcioniranje djeteta ili obitelji, a to mogu biti pretjerana usporenost u higijeni, dodirivanje ili slaganje vlastitih stvari, tapkanje i dodirivanja hrane prije jela... Takva ponašanja dovode do problema u socijalnom funkcioniranju, druženju s vršnjacima i pohađanju nastave. Selektivni mutizam definiran je kao poremećaj u kojem djeca odbijaju govoriti u specifičnim situacijama uz zadržanu sposobnost govorenja u drugim okolnostima. Pričaju kod kuće, a odbijaju govoriti u školi, vrtiću ili u situacijama u kojima se osjećaju uplašeno. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) psihički je poremećaj koji može nastati nakon izloženosti ili