Anksiozni poremećaji kod učenika

Anksiozni poremećaji pripadaju među najčešće mentalne poremećaje u dječjoj i adolescentnoj dobi. Važno je dječje strahove promatrati u kontekstu razvojnih procesa. Prevalencija anksioznih poremećaja kod djece kreće se od 10 do 20 posto. Zastupljeni su u oba spola, iako se češće javljaju kod djevojčica, i to nakon šeste godine života. Pravodobno otkrivanje i liječenje dječje anksioznosti može smanjiti negativni utjecaj koji ovi poremećaji ostavljaju na daljnji razvoj te na školsko, obiteljsko i socijalno funkcioniranje djece i mladih. Često dolaze u komorbiditetu s ostalim psihijatrijskim poremećajima, ali i drugim anksioznim poremećajima. Manifestiraju se cijelim spektrom najrazličitijih promjena emocionalnim, kognitivnim, bihevioralnim i tjelesnim simptomima. Multifaktorske su etiologije, nastaju djelovanjem različitih biologijskih, genetskih, psihološkh i socijalnih čimbenika. U liječenju anksioznih poremećaja najbolje rezultate daje kombinirani tretman koji se temelji na kognitivno-bihevioralnoj terapiji (KBT) i farmakoterapiji. Kognitivna terapija otkriva i mijenja negativne automatske misli, pogrješna bazična vjerovanja, pretpostavke i iskrivljena mišljenja. Bihevioralne tehnike imaju za cilj promjenu ponašanja. Anksioznost (tjeskoba, strepnja, strah, panika, uznemirenost, zabrinutost) iskustvo je u razvoju ličnosti koje iskusi svaka osoba tijekom razvoja. Ona je normalna reakcija na opasnost i važna je za očuvanje integriteta organizma. Postoje dvije vrste anksioznosti: normalna (fiziološka) i patološka anksioznost. Fiziološka anksioznost ima adaptivnu funkciju na nove ili ugrožavajuće situacije. Određeni stupanj anksioznosti poželjan je zbog motivacije osobe na produktivnije ponašanje. Važno je naučiti kako je kontrolirati. Patološka anksioznost obilježena je strahom bez prisustva vanjskog ugrožavajućeg objekta. Kod anksioznosti objekt je nepoznat, traje dugo, kroničnog je tijeka, dok je u strahu objekt poznat, opasnost dolazi izvana, kratko traje i akutnog je tijeka. Studije obitelji i blizanaca pokazuju da genetski čimbenici igraju ključnu ulogu u etiologiji paničnog poremećaja. Bihevioralno tumačenje temelji se na teorijama učenja. One uključuju klasično uvjetovanje, operantno uvjetovanje i učenje modeliranjem. Prema kognitivnoj teoriji anksiozni poremećaji uzročno su povezani s negativnim mislima ili temeljnim uvjerenjima osobe o sebi i/ili svijetu. Promijenjeni kognitivni procesi koji uključuju negativne automatske misli, pogrješna bazična vjerovanja i kognitivne distorzije imaju važnu ulogu u stvaranju iskrivljene percepcije događaja i omogućuju nastanak psihičkog poremećaja. Većina epidemioloških studija nalazi poveznicu između štetnih iskustava u djetinjstvu (npr. gubitak roditelja, rastava, zlostavljanje i zanemarivanje djeteta) i pojave psihičkih poremećaja. Simptomi anksioznosti mogu izazvati intenzivnu nelagodu i bitno utjecati na kvalitetu života djeteta. Simptomi mogu smanjiti dječje akademske uspjehe, socijalne i obiteljske