Klasifikacija anksioznih poremećaja u djece

Separacijski anksiozni poremećaj definira se kao „razvojno neprimjerena i pretjerana anksioznost vezana uz odvajanje od kuće ili osoba za koje je dijete vezano”. Glavno mu je kliničko obilježje pretjerana briga o gubitku ili trajnom odvajanju od osoba za koje je dijete vezano pa dolazi do ponavljajuće nelagode i/ili ponavljajućih tjelesnih simptoma u situacijama kada se samo predviđa odvajanje (bol u trbuhu, glavobolja, povraćanje, starija se djeca žale na kardiovaskularne probleme kao što su palpitacije, vrtoglavica i osjećaj padanja u nesvijest). Simptomi mogu izazvati intenzivnu nelagodu i bitno utjecati na kvalitetu života djeteta. Mogu se javiti noćne more s temom separacije, odbijanje djeteta da spava samo bez osobe za koju je vezano, odbijanje odlaska u školu. S druge strane postoje djeca koja žele ići u školu i pokazuju dobre adaptivne vještine, ali pokazuju veliku nelagodu kad moraju napustiti dom. Simptomi mogu smanjiti dječje akademske uspjehe, socijalne i obiteljske aktivnosti. Djeca se osjećaju poniženo, često su u strahu, što dovodi do niskog samopouzdanja. Kognitivno-bihevioralni tretman kada se primjenjuje kod djece koja izbjegavaju pohađanje nastave ima za cilj povratak djeteta u školu. Škola, roditelji i liječnik moraju dijeliti iste ciljeve tijekom tretmana radi boljeg uspjeha. Socijalna fobija definira se kao neprimjeren strah od izloženosti promatranju i kritičkoj procjeni drugih u različitim socijalnim situacijama i očekivanje da će rezultat takve procjene za osobu biti negativan. Tu govorimo o strahu od javnih nastupa, predavanja, izjava za TV, iznošenja osobnog mišljenja pred većim brojem ljudi, susreta s važnim osobama, pokazivanja znanja i vještina na ispitu, pisanja na ploči, pričanja ispred autoriteta, igranja s drugom djecom. Simptomi anksioznosti manifestiraju se kao crvenilo lica i vrata, mučnina, drhtanje i blokada govora. Djeca iskazuju anksioznost plakanjem, bijesom ili povlačenjem iz zastrašujućih socijalnih situacija. Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) karakterizira prisutnost pretjerane anksioznosti i zabrinutosti. Brige su usmjerene na buduće događaje, nepoznate situacije, vlastite sposobnosti ili odobravanje drugih. Takva djeca postavljaju visoke ciljeve i standarde za vlastita postignuća i vrlo su samokritična. Ako dođe do neuspjeha, razvijaju snažan osjećaj samoprijekora. Brige koje su karakteristične uz GAP postoje i u odsutnosti objektivnog razloga. Takva djeca katastrofiziraju ishod situacije, precjenjuju vjerojatnost negativnih ishoda i podcjenjuju vlastitu sposobnost suočavanja. Teško se opuštaju, često se žale na somatske simptome te pokazuju znakove autonomne hiperaktivnosti ‒ znojenje, tahikardija, napetost u mišićima, pobuđenost. Tretman se sastoji od mijenjanja načina na koji dijete vidi okolinu oko sebe, posebice onih mjesta i situacija koje mu izazivaju anksioznost (kognitivna terapija) i mijenja anksiozno ponašanje (bihevioralna terapija).