Nije presudno koliko je stara i zašto je još uvijek viralna, ali snimka kaosa u razredu (naziv „Mali odmor: be like“, izvor TikTok) koju je dio vas posljednjih mjeseci vidio zaslužuje malo produbljene pažnje. Riječ je o snimci fascinantne nebrige o tomu što će biti sutra, a jedino lijepo u njoj jest pozadinska glazba na klaviru, doduše kao podloga za prikaz demontaže školskog prostora koji slijedi.
Kratak opis: razredom istovremeno leti četiri do pet stolaca zahvaljujući zavidnoj snazi istobrojnih dobacivača. Razvaljuje se fronta klupe pa se slaže piramida od stolaca koji se potom ruše naletom drugog školskog inventara. Razvaljuje se metalna rešetka koja štiti svjetlosne plafonjere, razbija se prvo gornje pa donje prozorsko staklo učionice u zagrebačkom središtu i – umalo pa za kraj – umjetničko djelo. Klupe poslagane jedna na drugu, da bi tren kasnije i one mogle poslužiti dokazivanju zakona gravitacije. Snimka se nastavlja raspucavanjem lopte između šestorice učenika u razredu čija se lica jasno vide. Još jedno razbijeno staklo, a onda gađanje (kredom ili čime) objekta izvan učionice. Glavni akteri, medeno nasmijani i nejeftino odjeveni, kao da parafraziraju – „Ne računajte na nas“.
Navodno su kažnjeni, do nas nije došla informacija kojom mjerom, mada više ravnatelja škola tvrdi da su počinitelji „morali letjeti iz škole poput stolaca na snimci“. Zašto to ne tješi? Naprosto zato jer je snimka i dalje 'živa'. I dalje se dijeli, poput starog albuma Goribora i lucidne pjesme “Hoću da živim, ali moram da se smirim“ (stih bi u ovom kontekstu mogao vrijediti kao zajednička parola maloljetnih počinitelja i njihovih roditelja).
Uistinu, zamislimo reakcije roditelja. Kolika je šansa da barem jedan od njih pred stručnom službom nije izgovorio rečenicu: „Ma dajte, ne bi to moj…“. Ili, ona - svi smo mi bili mladi. I jesmo, mali je Čustić letio iz škole „Nikola Demonja“ nakon što je na ravnateljeva vrata mangupski prilijepio dobrodržeći kruh premazan gustim džemom. Ili onda priča naših staraca (u svečanoj maniri – „During the war“): Eh, kad su nas ukebali jer smo pračkama lovili štigliće i prodavali ih na sajmištu…, bili smo manji od zrna, muriji smo sve priznali, i to od kog smo nabavili praćke, ali ništa nije bilo tako bolno kao kad bi nas doma dohvatila mama…
No, na stranu prošla vremena, što ćemo sada (isto pitanje viri iz teme novog broja ŠN pod naslovom 'Tko je danas autoritet u razredu')? Učiteljica Nina Matovina Hajduk dobro je ogolila tu priču. „Naše se mjere više svode na birokraciju – upisivanje bilješke u e-dnevnik, obavještavanje razrednika, stručne službe škole, postupno se izriču pedagoške mjere koje zapravo ni djetetu ni roditeljima ništa ne znače jer se po isteku školske godine brišu. U težim oblicima nasilja uključuje se Protokol i Socijalni rad koji jako sporo reagira i razvlači se godinama i zapravo se ne odradi ništa. Sve to traje mjesecima i ništa iz naših pravilnika nije trenutačno učinkovito i to je loše jer niti dijete, a ni roditelj ne osjete neki oblik ozbiljnog postupanja nakon kojeg bi se trebali zamisliti i poraditi na određenom ponašanju“.
Svi će se složiti s Matovinom. Pitanje koje ostaje bez odgovora jest: Što i kako dalje? Ma koliko se nama to ne sviđalo, Danci bar nude nešto…
Jesu li mladi danas previše opterećeni budućnošću? Do koje mjere roditelji pretjeruju neprestano govoreći kako se za budućnost treba pripremati? Što ako djecu toliko „dobro” pripremaju za budućnost da im zaboravljaju ostaviti dovoljno vremena za sadašnjost u kojoj, čini se, pronalaze sve manji interes (tu mislim na širi kontekst interesa za događanja u društvu, a ne isključivo za njihove vlastite interese)?
Ravnateljima osnovnih škola prije nekoliko je dana opet bilo veselo – javnosti je obznanjena još jedna lista najboljih osnovnih škola, ovoga puta zagrebačkih. Autorstvo nad tim radom potpisuju znanstvenici, a metodologija kojom su se koristili imala je za cilj zapravo detektirati najefikasnije škole.
Kako učitelji i nastavnici izlaze na kraj s ne baš malim udjelom učenika kojima se digitalni svijet uvukao pod kožu do te mjere da ih ovozemaljsko prizemlje ničime ne privlači? Vokabular im je izrazito oskudan, ne poznaju riječi poput prijestolnica, fusnota, antikvarijat. Autohtono izgovaraju „auto-hotno”. U nižim razredima osnovne škole ne znaju vezati vezice, a u srednjoj više ne pamte tablicu množenja. Ne znaju na kartu smjestiti glavne gradove država Europe koje, usput, pišu malim slovom. Misa je za njih „mjesto na koje se odlazi u crkvu”, a ustav „onaj neki zakon”. Ne gledaju kanale na TV-u, i Netflix im je passé, ne čitaju knjige, predug im je, eto, i kratki sadržaj. Slabo se koncentriraju i teško ih je impresionirati, pogotovo riječima. Vježba križnog koraka na TZK završava zapletanjem nogu, ne znaju kolut naprijed, kamoli nazad, ne ide im preskakanje vijače. I, da, stalno se žale na umor.
Prije dva tjedna žrtvovao sam cijelo drugo poluvrijeme sjajne utakmice Lige prvaka ne bih li pogledao što na državnoj dalekovidnici u udarnom terminu o štrajku imaju reći državni tajnik u MZOM-u, čelnik jednog sindikata, sveučilišni profesor i ravnateljica jedne osnovne škole. I požalio sam. Državni tajnik, majstor za financije u resornom ministarstvu, vidno iznerviran, bahat, na granici nepristojnog ponašanja, uvjeravao je i one u studiju i svekoliki puk pred TV ekranima kako su zahtjevi za povećanjem plaća prosvjetara te za korekciju njihovih koeficijenata neopravdani i megalomanski, jer im je u posljednjih šest ili osam godina milošću najdugovječnijeg premijera i aktualne vlasti plaća u kumulativu narasla za oko 60 posto. I požalio se kako njemu kao državnom tajniku deset godina plaća nije išla ni za lipu, a bogme ni za cent gore. I kako je on kao državni tajnik zakinut. Rastužilo me to. Strašno. Suze mi potekoše. Rekao bi moj prijatelj „suza suzu sustiže!”.
Tragedija u Prečkom koja se dogodila zadnjeg dana nastave u prvom polugodištu, u kojoj je smrtno stradao sedmogodišnji učenik, a teško ranjena učiteljica i još nekoliko učenika, pokrenuo je lavinu negodovanja, nezadovoljstva ne samo među prosvjetarima nego i u najširoj javnosti. I naravno, inzistiranja na tome da se škole učine sigurnim mjestima, ustanovama u kojima se nikada više ne će dogoditi ništa slično prosinačkoj tragediji. Organizirani su tihi mimohodi diljem Hrvatske, pokrenulo se i resorno ministarstvo, oformljena je i radna skupina koja je iznjedrila „Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama”, na brzinu su promijenjene brave na svim školama, organizirana zaštitarska služba, određeno je da se škole zaključavaju, da se postroži kontrola i evidencija osoba koje ulaze u školsku zgradu.
Bez vas, dragi ravnatelji, teško bismo mogli graditi ikakvu piramidu obrazovnog sustava, jer u svim teškim situacijama Ministarstvo komunicira upravo s vama, od vas očekuje da ćete organizirati ono što je zamišljeno, što je teško, ali i lijepo. Suradnja ministarstva i vas ravnatelja temelj je funkcioniranja obrazovnog sustava. Naravno da postoji niz izazova i da ministarstvo pokušava i radi u najboljoj mogućoj vjeri i interesu ponajprije naših učenika, naše budućnosti. Vi svakodnevno u školama rješavate komplicirane situacije na opće zadovoljstvo i u najboljem interesu djece. Zato vam odajem priznanje i izražavam veliku zahvalnost. U ministarstvu ćete uvijek imati partnera, uvijek ćemo stajati iza vas, u svim tim nastojanjima imate našu apsolutnu podršku i nikakvi nas anonimni dopisi ili tužakanja ne će pokolebati.
U posljednje su se vrijeme roditelji naših osnovaca i srednjoškolaca nešto strašno ustreptali nad sudbinom svoje djece koju su, po sili zakona, barem svoje osnovce, prepustili državnim školama da ih odgajaju i obrazuju. I čim se nešto dogodi u školi, bilo osnovnoj ili srednjoj, roditelji se puni samopouzdanja, znanja, intelektualno superiorni ne samo učiteljima početnicima koji još nisu ni stručni položili pa se boje vlastite sjene, a nekmoli razjarenih roditelja, dakle intelektualno superiorni i onima najboljima, učiteljima izvrsnim savjetnicima bez pardona unesu u facu i kažu im što ih ide. A to se onda svede na onu: „Nemate vi pojma ni o čemu!” Budući da roditelji najbolje znaju, oni bez krzmanja ulaze u čakre ravnateljima, pročelnicima u gradskim i županijskim uredima za obrazovanje, a nerijetko pokucaju i na uvijek otvorena vrata na Sveticama.
Dragi učitelji i još draže učiteljice. Prva listopadna subota bila je vaš dan. Koliko ste važni u životu svakog čovjeka, vaši bi trebali biti svi dani u godini. I trebali bi vam se klanjati baš svi. Ali daleko smo mi od toga. U nas se svatko u vaš posao razumije bolje od vas, svatko vam zavidi zbog 30 dana godišnjeg. A nositelji vlasti, valjda jalni na vaše silne beneficije, godinama i desetljećima zakidaju vas na plaćama. Vlast vas ponižava i obezvrjeđuje vaš rad, roditelji vas šamaraju, figurativno i doslovce, ne štedi vas ni prosvjetna inspekcija, a bogme ni vaši viši savjetnici.
Preživjesmo još jednu norijadu, koja se godinama pa i desetljećima svodi na divljački stampedo cvijeta našega društva, tih mlađih punoljetnika koji oboružani zviždaljkama, nulerom i cvajerom, pištoljima na vodu i alkoholom u ogromnim količinama najprije maltretiraju nedužne građane koji im se nađu na putu, a zatim se potrgaju do neprepoznatljivosti u radosti i veselju zbog činjenice da konačno završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje.
Taman u ovo vrijeme, 29. travnja 2021. godine, Vlada Republike Hrvatske predstavila je prijedlog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti za razdoblje od 2021. do 2026. godine za koji je predviđeno tadašnjih 48,7 milijardi kuna odnosno 6,46 milijardi eura. Novac za oporavak i otpornost (ma što ta otpornost značila) osiguran je europske blagajne koja ima englesku skraćenicu RRF, što na hrvatskom znači Mehanizam za oporavak i otpornost pa bi do kraja 2026. godine u svim javnim sektorima na temelju spomenutih milijardi trebali poteći med i mlijeko.
Zamislimo hipotetsku situaciju: dvoje mladih u najboljim godinama, zagrljeni, puni strasti, iskrica, leptirića, želje, samo korak do sjedinjenja, a ona prošapće: „Imaš li udnu tuljicu?” Život staje za oboje, on se u nedoumici češka iza uha ne znajući o čemu je riječ, a zvijezda programa pretvara se u padalicu. I ljubavi je kraj. Nažalost, on nije informiran, ne čita pa kako bi i znao da je udna tuljica najobičniji kurton, prezervativ, kondom... sintagma smišljena kao novi hrvatski izraz za to „ortopedsko pomagalo”.