Jesu li mladi danas previše opterećeni budućnošću? Do koje mjere roditelji pretjeruju neprestano govoreći kako se za budućnost treba pripremati? Što ako djecu toliko „dobro” pripremaju za budućnost da im zaboravljaju ostaviti dovoljno vremena za sadašnjost u kojoj, čini se, pronalaze sve manji interes (tu mislim na širi kontekst interesa za događanja u društvu, a ne isključivo za njihove vlastite interese)? 

Priče nastavnika koji rade u dvije, tri pa i pet škola otkrivaju posve drukčiju sliku obrazovnog sustava, uglavnom nevidljivu široj javnosti. U raspravama o školstvu najčešće se govori o reformama, kurikulima i plaćama, manje o ljudima koji svakodnevno putuju desecima kilometara kako bi uopće ostvarili punu normu.

Dvije su zgode u danima iza nas izazvale niz reakcija neškolske zajednice koja, dakako, propituje moralnost školske zajednice. Prva je neuobičajen čin maturanata zadarske tehničke škole zbog odluke da svojoj omiljenoj profesorici Nini – za koju znaju da jurca (pješice) na rad u četiri škole – kupe rabljeni automobil. Javnost se podijelila: jedni su gestu vidjeli kao izniman izraz zahvalnosti profesorici koja je za učenike čudo ili, kako su rekli, druga majka, dok su drugi otvarali pitanje profesionalne etike i prihvaćanja tako vrijednog poklona od učenika. Iako je kupovina automobila profesoru vrlo neuobičajen i vrijedan poklon, s ovim drugima se teško složiti. 

Bilo je to nakon smjene vlasti kada je dotad visokopozicionirani djelatnik tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta završio u hijerarhijskom zapećku činovničke sobe. Radišan i relativno mlad, mora da je očajavao nad sudbinom. Do jučer u akciji s ministrom po 12-13 sati dnevno, danas ga je kleta sudba politike svela na standardnu osmicu i vezala uz neudoban stolac, na kojemu doslovce nije primao nikakve zadatke nadređenih. 

Citat iz Večernjeg lista: Bila je veljača 1997. kada su na vrata stana u Zadru, po nalogu Interpola, pokucali policajci iz Odjela za privredni kriminal. Nisu tražili ni kontroverznog poduzetnika ni političara upletenog u sumnjive poslove, nego nestašnog tinejdžera koji je zaobišao sve sigurnosne prepreke, probio šifre i ušao ravno u sjedište američkog Ministarstva obrane. Njegovu zaprepaštenom djedu, koji je tada otvorio vrata, policajci su kratko rekli: „Vaš unuk je provalio u Pentagon.” 

Utvaram si kako nijedan učitelj i nastavnik nije minulog petka gledao saborsku raspravu, osim ponekog na bolovanju zbog, recimo, kronične bolesti i stresa, a takvu mu golgotu, opet, ne bi preporučio nijedan liječnik.

U kojoj su mjeri klinci preuzeli obrasce ponašanja koje vide kod odraslih? 'Pomažu' li im primjeri iz politike i društva? Preuzimaju li logiku izbjegavanja odgovornosti ako je ona društveno normalizirana?

Ravnateljima osnovnih škola prije nekoliko je dana opet bilo veselo – javnosti je obznanjena još jedna lista najboljih osnovnih škola, ovoga puta zagrebačkih. Autorstvo nad tim radom potpisuju znanstvenici, a metodologija kojom su se koristili imala je za cilj zapravo detektirati najefikasnije škole. 

Nije dovoljno kontinuirano raditi na unapređenju Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, potrebno je sustavno unapređivati inicijalno obrazovanje i stručno usavršavanje učitelja, piše u novome broju Školskih novina profesor osječkog Filozofskog fakulteta Branko Bognar, shvaćajući da je 'hvatanje' za najavljenu promjenu dokidanja neograničenog broja trodnevnih roditeljskih ispričnica, koje u izmjenama Pravilnika nema, nepotrebno trošenje previše energije.

Do 7. veljače otvorena je javna rasprava o izmjenama famoznog Pravilnika o pedagoškim mjerama (kolokvijalni naziv). Zanemarimo li to što je njegova objava zakasnila ili, kako bi se to fino reklo, zapela je na usuglašavanju, što znači da otpada plan da će nova pravila zaživjeti u školama od novoga polugodišta, najveće je razočaranje u drugome: u dokumentu nedostaje ključni i jasno najavljeni plan Ministarstva, onaj o ograničenju roditeljskih ispričnica. Te, od učiteljske struke toliko podržavane, najave jednostavno – nema.

Taman kada se činilo da se u novom broju Školskih novina ne budemo (kao gotovo u svakome) dotaknuli problema djece uronjene u digitalni svijet, ekipa iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu omela je plan. Predstavili su nove rezultate istraživanja od kojih roditelju prvo dođe da rukama protrlja oči, primi se za čelo, a potom zaviri u sobu svojeg tinejdžera. 

Većina među nama s finom je dozom ushita pozdravila vijest da je Australija postala prvom

zemljom svijeta s uvedenom zabranom korištenja društvenih mreža za mlađe od 16 godina.

Novi australski zakon obuhvaća najpopularnije platforme poput Instagrama, Facebooka,

TikToka, YouTubea, X-a i Snapchata, bez čijih je računa preko noći ostalo nekoliko milijuna

mladih Australaca. Ushit naših državljana ovom viješću toliki je da nekako ispada da su

zabranu uveli susjedi, a ne zemlja s druge strane svijeta. Jedan je domaći medij proveo

anketu pitajući treba li Hrvatska zabraniti društvene mreže mlađima od 16. Čak 90 posto

građana odgovorilo je potvrdno. „Bravo Australija! To treba i u Hrvatskoj, sve je više mladih

internet zombija“, jedan je od komentara.