IGRE BEZ GRANICA

Cilj je postignut – učili su za budućnost kroz zabavu… Ovoga tjedna na rasporedu su društvene igre za odrasle (koje još neki od milja zovu izborima). U učionicama na školskim klupama nalazit će se liste prepune mahom nepoznatih imena, a cilj „igre” jest zaokružiti ime ispred onih najboljih. Na svakom je „igraču” da analizira sadržaj svega izrečenog tijekom proteklih dana te, barem na trenutak, zamisli samo je li baš spreman za sve izazove, hoće li ga ponijeti rijeke pravde koje dolaze ili će, pak, ustati i ostati budući da se svi kunu da su baš oni glas razuma i na našoj strani. Cilj će biti postignut – zabavljat ćemo se učeći za budućnost… Kako god „društveni dan” završi, jutro poslije donosi nove „igre” – slaganje kockica i mozaika. Poput razrednika u učionicama koji osmišljaju rasporede sjedenja učenika, neki novi „razrednik/ca” će pomno proučavati tko će sjediti lijevo, tko u centru, a tko skroz desno. Pokušat će se razdvojiti potencijalni sukobi, prisjećati tko je kome što rekao (i koga bi trebalo udaljiti na pristojnu udaljenost) te pokušati složiti zajednicu koja će funkcionirati tako da se na „velikim odmorima” u saborskom restoranu mogu razmjenjivati poruke pune „radosti i lipote”. Jedno od mjesta koje treba popuniti jest i ono koje najviše žulja odgojno-obrazovne djelatnike – pozicija ministra/ice obrazovanja. Najavljeno je povlačenje dosadašnjeg prvog čovjeka Ministarstva, mada nas iskustvo „igranja igara” uči da nije gotovo dok ON ne kaže da je gotovo. Mandat koji je završio obilježilo je mudro otvaranje vrata apsolutno svima – od sindikata preko udruga ravnatelja čak do predstavnika nastavničkih grupa na društvenih mrežama. Na Sveticama su mogli iznijeti svoje konstruktivne kritike na razno-raznim okruglim stolovima, radnim skupinama ili neformalnim kavama. Ministar je svekoliko šaroliko društvo pomno saslušao, kimao glavom i onda napravio - po svom. Iako se gordo najavljivao, novi zakon opet je stavljen na listu čekanja (donesena je tek još jedna u nizu dopuna koju više tek rijetki broje), a uveden je u pomno odabrane ustanove i pojam CDŠ. Cjelodnevna škola (za razliku od svoje „životne” prethodnice) postala je gotovo oslobođena medijske halabuke – ne piše se i ne govori toliko o njoj, ne zaviruje u provedbu, ne talasa… Baš kao u onim dobrim pričama gdje teče med i mlijeko, čak i novca za obrazovanje odjednom ima u ogromnim količinama. Naravno da će se vladajući itekako pohvaliti donošenjem uredbe o koeficijentima i rastom plaća, no pažljivo će prešutjeti koliko je godina baš sektor obrazovanja bio među posljednjim vagonima „platne lokomotive”. O planovima oporavka i otpornosti te jednosmjenskoj nastavi također slušamo već dugi niz godina pa je pomalo iluzorno očekivati da će sve škole dograditi (te izgraditi nove) u propisanom roku. Jedno je, ipak, posve sigurno – zabavljat ćemo se mi i nadalje! U malenoj zemlji za velike igrače…