Sve teži učiteljski posao

Proljeće bi trebalo biti najljepše doba godine, kad sve cvjeta i miriše, kad se organiziraju i ostvaruju izleti i susreti mladih, boravak izvan učionica, odlazak gradske djece u prirodu, posjeti znamenitim povijesnim, prirodnim, kulturnim i umjetničkim ostvarenjima u našoj zemlji, a dobro bi bilo ako bi se moglo otići i u svijet.

Doduše, i toga tu i tamo ima, ali vrlo malo, što zbog materijalnih, a i drugih neprilika, društvenih i prirodnih, ili možda još mnogi nisu shvatili nužnost da se obrazovanje i odgoj moraju događati u integraciji sa školom i okolinom u prostoru i vremenu. Nažalost, te integracije kao da je sve manje, a depresivnih stanja sve više.

Ove školske godine posebno opterećenje za djecu i učitelje bili su vrlo zahtjevni nacionalni ispiti za učenike svih četvrtih razreda. Bilo je više elemenata koji su izazvali jako disforično raspoloženje učenika, nastavnika i roditelja, a potrebne volje i poleta nedostajalo je svima.

Od učenika se očekivalo da rade jedan predmet puna tri sata, da odgovaraju na pitanja koja nisu često mogli razumjeti, a poseban ukras svemu bila je činjenica da ocjene i rezultati nemaju baš nikakav smisao za djecu jer se ničime ne će vrjednovati. Događalo se da neki dosjetljivci nisu ni pokušavali rješavati zadatke, nego su predali prazne ispite. 

Možete samo misliti kako su se osjećali učitelji koji su pregledavali i ispravljali toliko toga, a djeca su se prefrigano smijuckala. Nekakav je običaj pa se učitelji često opterete kojekakvim poslovima u školi koji su besmisleni jer u konačnici ne služe ničemu. Najljepše je k tomu i činjenica da taj opširan posao nije ni po kakvim kriterijima bio plaćen, već se to ubrojilo u onaj dio rada koji se prije znalo zvati 'ostali poslovi'.

Ostalih poslova uvijek je bilo, učitelji i nastavnici često su ih radili s ljubavlju i voljom jer je biti učitelj nekad bilo čast i zadovoljstvo, cijenili su ih roditelji i djeca, posjećivali su se kao bližnje, slušali su savjete koje bi od učitelja dobivali.

A danas, nažalost, malo-pomalo učitelj dobije po glavi i od roditelja, a i od učenika. Položaj u društvu učitelji i nastavnici imaju često jadan i svatko si dopušta da osudi svaku i najmanju njihovu pogrješku. Očekuje se da učitelji riješe sve probleme u školi i izvan nje, u razredu kao i na školskom igralištu, na ulici, pa čak i socijalne poteškoće. Svakako da je dobro da učitelj pomogne sve što god može, samo kad bi ga se slušalo i kad bi mu se vjerovalo. 

Danas djeca vjeruju mnogo više društvenim mrežama, podliježu reklamama i influencerima, nekakvim popularnim hohštaplerima, divama, izmišljenim veličinama, a škola je rijetko ono mjesto koje bi im trebalo biti drugi dom. 

Zatrpavanje učitelja nepotrebnim administrativnim poslovima koje često nitko ni ne pogleda, a kamoli da bi ih solidno analizirali, još je samo jedno opterećenje više koje onemogućava korisniji i neposredan rad s učenicima.

Potrošeno je mnogo vremena, a korist se od toga ne vidi. Da su umjesto toga izgubljenog vremena svi otišli u neku uređenu šumicu i mirisali rascvale divlje trešnje i akaciju, pročitali kakvu lijepu priču o našoj lijepoj zemlji, otpjevali nekoliko veselih pjesmica, po mogućnosti naših, a ne američkih, bilo bi zdravije, korisnije i ljepše za sve.