
Nastavnici ulaze u sustav misleći kako će se primarno baviti poučavanjem, a onda vrlo brzo shvate da je velik dio njihova posla beskrajno piskaranje po e-Dnevniku ili, kako se to učeno kaže, vođenje pedagoške dokumentacije. Ništa tako učinkovito ne ubija sreću nastavnicima kao svakodnevno druženje s e-Dnevnikom. Međutim, ako udaraš po nastavniku, ako nastavnik ne nalazi zadovoljstvo u poslu, a takvog je profila da može pronaći dobar posao izvan školskog sustava, velika je vjerojatnost da će takav nastavnik napustiti školski sustav, a odaslat će se i poruka drugima da ne ulaze u školski sustav
Kad sam bio mali odgajali su nas i uvjeravali kako je važno završiti školu ili fakultet, imati svoj kruh u rukama, svjedodžbu ili diplomu, jer to je ona pločica kojom je popločan put u bolji život, u prosperitet, u napredak. Bilo je to prije više od pola stoljeća. Tada je znanje ipak bilo na cijeni, iako je i tada bilo uhljeba koji čak nisu imali niti lažirali diplome kao ovi današnji koji se diplomama i doktoratima opskrbljuju na seoskim sveučilištima, preuzimaju tuljce na benzinskim postajama ili im ih dostavlja DHL. A nekada davno, još u vrijeme našeg Ivana Filipovića učitelj je uz liječnika i svećenika bio prva faca u svim jedinicama lokalne samouprave – od sela do velegrada. Svi su ga cijenili i poštovali, klanjali mu se na ulici, učitelj je imao kadrovski stan, dobio je komad zemlje, drva za ogrjev, bio je orguljaš u crkvi, notar u općini, agronomski stručnjak i još mnogo toga.