Zalog za budućnost

Ova subjektivna crtica polako se počinje primjenjivati i na ostale segmente života i odrastanja mladih. Ako fakulteti, koji pripremaju buduće nam akademske građane, trebaju javno objavljivati i poručivati da studenti na upise moraju doći bez pratnje roditelja, ako čak i buduće hrvatske vojnike (osamnaestogodišnjake koji se trebaju samo „notirati” u vojnu evidenciju), na upise prati jedan od roditelja, a nerijetko i oba, sve je rečeno. Opće je poznato da poneki roditelji uzimaju stvari u svoje ruke te pišu zadaće u osnovnoj školi pa se, katkad, događaju i bizarnosti da djeca čitaju svoje sastavke u pogrešnom rodu. Odrasli se opravdavaju time da su njihova djeca preopterećena, krive učitelje za zadavanje previše zadataka, misle da će dijete tako lakše do bolje ocjene koja je postala jedino bitna, a mnogi samo jednostavno slegnu ramenima i govore da učenicima roditeljska pomoć zasigurno ne će odmoći jer će imati više slobodnog vremena. Kakvu poruku, zapravo, ovakvim postupcima šaljemo djeci? Istima onima koji traže svoje „mjesto pod suncem” te će nas u neposrednoj budućnosti zamijeniti na radnim mjestima. Hoće li i tada mladi očekivati da pojedine obveze odradi netko umjesto njih? Hoće li „crtice” iz djetinjstva utjecati na njihovu samostalnost i preuzimanje odgovornosti? Naravno, mjerodavni će odmah isukati eksperiment koji upravo traje i koji će „u startu” riješiti sve navedene probleme – cjelodnevnu školu. Osmišljenu upravo kako bi učenici sami sve školske obveze odradili za vrijeme boravka u školi te kako bi djeca po povratku kućama uživala u svim blagodatima slobodnog vremena i druženja s obitelji i prijateljima. Hoće li to doista tako biti, vidjet ćemo u neposrednoj budućnosti – mnoge se škole intenzivno dograđuju i vrlo će brzo stvoriti uvjete za rad u jednoj smjeni, osnovnom preduvjetu za CDŠ. No, glavni će preduvjet, na neki način, ponovno biti roditelji. Zanimljivo bi bilo provesti istraživanje koliko njih podupire najavljenu cjelodnevnu školu i hoće li prihvatiti činjenicu o duljem boravku djece u školskim prostorima. Posebno se to pitanje odnosi na, recimo, roditelje budućih sedmaša ili osmaša. Već je sada roditeljima ponuđena mogućnost da samostalno odlučuju kad će dijete ići u školu, a kad ne – količina ispričnica do tri dana izostanka govore sve o važnosti obrazovanja kod nekih... A dok se sve to ne „posloži”, mi ćemo i dalje upozoravati pojedine roditelje da su oni svoje škole završili i da trebaju svoju djecu pustiti da samostalno učine isto. I strpljivo odgovarati na telefonske pozive – za sina, za prijatelja, za nadu u bolju budućnost...