Motivacija za postignućem

Jedna od najvažnijih vrsta motivacije u psihologiji obrazovanja jest motivacija za postignućem. Definicija kaže da je riječ o težnji, želji, stremljenju ili spremnosti za postizanje postavljenog cilja. Osobe koje imaju visoko razvijenu motivaciju za postignućem žele i očekuju uspjeh, a ako uspjeh izostane, osoba će u idućem pokušaju uložiti veći napor sve dok ne ostvari zamišljeno. Učitelji na razvoj ove motivacije mogu utjecati poticanjem učenikove težnje k uspjehu i usmjerenosti na učenje. Dva su načina za ostvarenje: težnja k uspjehu i izbjegavanje neuspjeha. Neuspjeh će pozitivno utjecati na osobe koje su više usmjerene na postizanje uspjeha, dok će na one koji primarno izbjegavaju neuspjeh utjecati negativno. Pojedinci koji se vode izbjegavanjem neuspjeha radije biraju ili vrlo lagane ili vrlo teške zadatke, na lakima neće doživjeti neuspjeh, a za neuspjeh na teškima nitko ih neće kriviti. Tako ostvaruju pozitivnu sliku o sebi. Isto se događa i u školi, pri čemu učenici uspjeh pripisuju sebi, a neuspjeh vanjskim utjecajima. Poželjna strategija usmjerena izbjegavanju osjećaja neuspjeha jest i suradničko učenje. Rad u paru ili u skupini podrazumijeva suradnju uspješnijih i manje uspješnih učenika, pri čemu se ocjenjuje rad skupine, a ne uspjeh pojedinaca. Tako će oni uspješniji poticati manje uspješne na rad i zalaganje što će rezultirati obostranim zadovoljstvom. Kad je motivacija za izbjegavanjem neuspjeha dovedena do krajnosti, govori se o tzv. naučenoj bespomoćnosti. Kada se učenik nađe u takvom stanju, rezultat svake potencijalne aktivnosti izgleda kao neuspjeh. Učenik vjeruje da je nesposoban i beznadan. Učitelj je dužan pomoći učeniku ponajprije naglašavanjem njegovih kvaliteta. Na primjer, ako se učenik bolje snalazi u usmenom izražavanju, poželjno je ispitivati njegovo znanje na taj način kako bi se samopouzdanje vratilo. S vremenom je potrebno odstranjivati nepovoljna svojstva sustavnim razgovorom s učenikom tijekom kojeg je potrebno osmisliti plan rješavanja problema i pružiti mu smjernice koje će u tome pomoći. Naknadno treba polaziti od pozitivnoga do negativnoga, učenika je u početku potrebno pitati nešto što će sigurno znati odgovoriti, a zatim prijeći na teža pitanja i zadatke koje teže rješava. Poticaj lošijim učenicima jest upoznavanje njihovih potreba i prilagodba tim zahtjevima. Treba naglasiti pozitivnu stranu učenika, spomenuti prethodni uspjeh i pronaći individualan izraz koji će ga motivirati u budućnosti. Važno je povezivati postignuti uspjeh s ulaganjem truda. Učenici često vjeruju da su vrjedniji uspjesi oni postignuti s manje truda jer se na taj način dostignuća temelje na sposobnostima, dok ulaganje puno truda često obilježava učenika štreberom. Takvo je mišljenje potrebno ukidati i isticati da rad uvijek pobjeđuje talent. Učenicima je bolje staviti naglasak na pomoć oko problema, nego na suosjećanje. Isto se može primijeniti tako što će učitelj svakom učeniku postavljati jednako zahtjevna pitanja bez obzira na to