Odlazak vrsnog likovnog pedagoga

Odlaskom Emila Roberta Tanaya Hrvatska je izgubila jednoga od svojih najvažnijih likovnih pedagoga, čovjeka koji je oblikovao generacije mladih umjetnika. Njegov trag ostao je duboko upisan u hrvatsku kulturu – u učionicama, ateljeima, u bojama dječjih crteža i u sjećanjima onih koji su imali sreću učiti od njega. U njegovu kreativnom studiju u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, koji je postao gotovo kultno mjesto likovnog odgoja, mnogi su mladi prvi put osjetili što znači izraziti sebe putem umjetnosti. Profesor Tanay vodio ih je s rijetkom kombinacijom blagosti i zahtjevnosti, potičući ih da boju i oblik dožive kao produžetak vlastite misli i emocije.

Školovanje i usavršavanje

Emil Robert Tanay rođen je u Zagrebu 1944. godine. Maturirao je 1963., a iste je godine upisao studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz slikarstvo pohađa kolegij litografije i dubokoga tiska na grafičkom odsjeku. Diplomirao je 1967. godine. Iste godine upisuje poslijediplomski studij u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, koji je završio 1972. godine. Na tom je stupnju usavršavao sve važnije slikarske tehnike. Nakon toga, 1974. godine kao stipendist talijanske vlade odlazi u Rim na Akademiju lijepih umjetnosti gdje usavršava slikarsku tehniku fresco. Sljedeće, 1975. godine, odlazi u Perugiju i na Sveučilištu za strance studira talijanski jezik, talijansku povijest, talijansku gramatiku, književnost i etruskologiju. Godine 1977. dobiva stipendiju za studij talijanskoga jezika i talijanske kulture na Sveučilištu u Sieni. 

Od 1977. do 1982. profesor je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a 1982. godine postaje republički savjetnik za likovnu kulturu u ondašnjemu Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu SRH-a u Zagrebu, gdje radi do 1989., kada prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u statusu docenta.

Emil Robert Tanay dolazi na Akademiju u važnom trenutku osamostaljenja i programskog utemeljenja Nastavničkoga odsjeka. Izradom programa kolegija „Metodika nastave likovne kulture”, koji je kreirao kao epistemologiju umjetničke prakse, povezujući umjetničku praksu i teoriju na način kojim je ovaj kolegij postao okosnicom studija od pokretanja do danas. Nakon ulaska u Bolonjski proces taj je kolegij, koji predaje na diplomskom studiju, znatno proširio radi stjecanja novih nastavnih kompetencija. Isto tako, 2005. godine izradio je program za „Metodiku nastave likovne umjetnosti za potrebe doktorskoga umjetničkog studija na Akademiji. O važnosti tih kolegija govori podatak da je Emil Robert Tanay mentorirao 332 diplomska rada i jedan doktorski rad.

Godine 1992. godine izabran je u umjetničko-nastavno zvanje izvanrednog profesora, 1997. postaje redovitim profesorom, a 2002. izabran je u trajno zvanje redovitog profesora. Umirovljen je 2014. godine, a 2016. proglašen je professorom emeritusom Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom 25-godišnjeg rada na Akademiji obnašao je brojne funkcije, među ostalima bio je prodekan za međunarodnu međusveučilišnu suradnju u tri mandata, predstojnik katedre za teoretske predmete i član Povjerenstva za izbor u umjetnička zvanja. Istodobno na Sveučilištu u Zagrebu od 1996. do 2000. obavlja poslove voditelja Povjerenstva za nostrifikaciju diploma iz područja likovnih umjetnosti i od 2003. do 2004. godine član je Povjerenstva za preustroj i razvoj sveučilišnih studija. 

Stručno-znanstveni rad

Kao likovni umjetnik intenzivno se bavio slikarstvom do 2001. godine, izlagao je na 21 samostalnoj izložbi i na 64 skupne izložbe u zemlji i inozemstvu (Slovenija, Nizozemska, Španjolska, SAD, Tunis, Egipat, Njemačka...). Za slikarska ostvarenja dobio je zapažena državna priznanja i nagrade, prvu nagradu za slikarstvo na VI. Biennalu mladih Jugoslavije u Rijeci 1972. i nagradu za slikarstvo na Salonu mladih u Zagrebu 1974. 

Velika retrospektiva likovnog stvaralaštva održana je 2020. godine u Muzeju Mimara.Tanay se izražavao u raznolikim likovnim tehnikama i stvorio je širok opus koji se kreće od pejzaža do apstraktnih kompozicija. Neko vrijeme bio je član grupe „Biafra”, no i u tome razdoblju ne ide ka iskazima vanjske grubosti i ružnoće svijeta, već više prema osjećaju unutarnje tjeskobe, samoće i egzistencijalnih traženja. 

Iako je njegov slikarski rad važan, najveći doprinos Emila Roberta Tanaya ipak je u pedagoškom polju. On nije samo prenosio znanje i vještine, on je otvarao perspektive, razvijao senzibilitet, omogućavao mladima da osvijeste vlastiti likovni glas. Tijekom vremena sve se intenzivnije bavi i pedagoškim i znanstvenim radom. Sa suradnicima je 1993. izradio Program likovne kulture za nastavu u osnovnim školama Republike Hrvatske, od 5. do 8. razreda, koji je odobrilo Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske. Za potrebe programa umjetničkog obrazovanja u osnovnim školama objavio je ukupno 12 knjiga, priručnika i udžbenika. U procesu reforme obrazovanja sudjeluje 2005. kao voditelj Koordinacije MZOŠ-a pri izradi Nacionalnoga obrazovnog standarda za umjetničko područje i koordinator je Povjerenstva MZOŠ-a za izradu NOK-a za područje likovnih umjetnosti. 

Autor je više od 20 predgovora u katalozima, izložaba dječjih radova, kao i autor njihove koncepcije u Hrvatskoj. Kao aktivan član svjetske strukovne organizacije InSEA (International Society for Education through Art) pod pokroviteljstvom UNESCO-a svom zapaženom pedagoškom radu u zemlji dodaje međunarodnu dimenziju i postaje prepoznatljivim likovnim pedagogom u svijetu. Godine 2001. na prijedlog USEA – američkog ogranka InSEA dobiva Ziegfeldovu međunarodnu nagradu za izniman doprinos međunarodnom razvoju likovnoga obrazovanja. Godine 2002. izabran je za potpredsjednika ove svjetske organizacije na 31. Svjetskom kongresu InSEA u New Yorku za razdoblje do 2006. kada je ponovo izabran na tu funkciju na Međunarodnom kongresu u Viseu (Portugal) za razdoblje do 2009. godine.

Pedagog i humanitarac

Neprocjenjiv je Tanayev doprinos na području likovne pedagogije. Njegova metodika nije bila samo priprema za posao nastavnika, već uvod u svijet humanosti i ljepote, gdje je likovni jezik najviši iskaz ljudske duhovnosti. O tome svjedoče međunarodni stručno-znanstveni skupovi „Sretna djeca” koje je godinama organizirao sa svrhom poticanja kreativnosti u djece i mladih putem umjetnosti kao i izložba „Tradicija i suvremenost”, projekt godišnjih natječajnih izložaba dječjih likovnih radova koje je pod njegovim vodstvom organizirala Udruga hrvatskih učitelja likovne izobrazbe (UHULI). 

Humanost je odvela toga profinjenoga i elegantnoga gradskoga gospodina i na ratišta, kako bi tijekom Domovinskog rata pomogao djeci iskazati i liječiti traume koje su doživjeli. 

Nakon 1990. svojim predavanjima, publikacijama, izložbama i drugim oblicima rada upozorava na stradanja mladih i tragična zbivanja u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Albaniji, kao i na psihička stanja djece izražena likovnim radom. Bitno je pridonio znanstvenom ispitivanju psihičkih promjena djece. Od 1991. preuzeo je stručno, programsko i pedagoško vodstvo u radu sa duševno, moralno pozlijeđenom djecom iz Iloka, Tovarnika, Ilače, Vukovara, Rakovice, Petrinje, Starog Grabovca, Odžaka i Jajca te likovnim radom postiže terapijski učinak. U veljači 1994. sudjeluje u 2. konvoju „Bijeli put” za Bosnu Srebrnu, donoseći pribor za likovni rad školskoj djeci u zbjegovima u Novoj i Staroj Bili, Vitezu, Busovači i Mostaru. Godine 1999. odlazi u Albaniju gdje vodi radionice likovne terapije s kosovskim izbjeglicama i educira kosovske učitelje razredne nastave. Putem izložbi likovnih radova prognane i raseljene djece informirao je svijet o stradanjima na ovim prostorima. Na poziv Doris Pack 1994. postavlja izložbu „Djece prognane i raseljene Hrvatske” u Palači Europskog parlamenta, a 1999. u sjedištu američke Udruge za tumore na otvorenju instalacije mozaika „Srce usred svijeta”, temeljenih na radovima četrdesetero djece prognanika prima, priznanje Coffieja Annana, glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. O radu s traumatiziranom djecom govorio je 1995. na glavnoj skupštini UN-a u New Yorku. Njegov izniman pedagoški rad bio je i međunarodno priznat te je predavao na brojnim sveučilištima širom svijeta, uključujući i Columbia University, a dodijeljena visoka Ziegfeldova međunarodna nagrada za doprinos razvoju likovne pedagogije u svijetu 2001. godine kruna je njegova iznimnoga pedagoškog rada.

Nagrada i odlikovanje

Emil Robert Tanay autor je brojnih znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu, recenzirao je šest znanstvenih knjiga. Autor je i nositelj kolegija „Estetika i crtež” na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2007. do 2015. gost je profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku te predaje Metodiku nastave likovne kulture, gdje mentorira 15 diplomskih radova.

Od 1993. do 2000. bio je član Odbora nacionalne nagrade za odgoj i obrazovanje „Ivan Filipović” (za likovnu kulturu). Od 1995. godine predsjednik je UHULI-ja (Udruga hrvatskih učitelja likovne izobrazbe) – pridružene članice Svjetske InSEA-e. Godine 1999. za osobite zasluge u kulturi odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Prof. Tanay autor je brojnih stručnih članaka i knjiga koje se i danas koriste, a njegovi učenici pamtit će ga kao odličnoga i obrazovanoga nastavnika koji je otvarao nove poglede u svijet likovnosti, a još više kao plemenitoga čovjeka koji je bio odan svome pozivu, svojoj obitelji i svojim učenicima. (ri)