Učitelj pedagoga

Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu Vlatko Previšić preminuo je iznenada 13. travnja u svom Gradištu kod Županje. O profesoru Vlatku Previšiću nije lako pisati u okviru konvencionalnog, akademskog, sveučilišnog, znanstvenog, pedagogijskog klišeja. Stoga ćemo životni i radni opus profesora Vlatka Previšića približiti kroz tri područja koja su ga odredila kao znanstvenika, sveučilišnog profesora i pedagoga.

Učitelj

Vlatko Previšić rođen je 20. listopada 1945. u Cerni, kod Županje, a životni put završio u susjednom Gradištu. Srednju Učiteljsku školu pohađao je i maturirao u Petrinji (1964.), nakon čega je radio kao učitelj osnovne škole u Gradištu kod Županje od 1964. do 1968. 

Studirao je i diplomirao pedagogiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1968. ‒ 1972.), a pohađao je i poslijediplomski studij informatike na Sveučilištu u Zagrebu (1972. ‒ 1973.). Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu disertacijom Mogućnosti, pretpostavke i realizacija kreativnosti u slobodnim aktivnostima učenika (1984.), a pedagogija slobodnog vremena, koju je utemeljio i razvijao, u velikoj ga je mjeri znanstveno i profesionalno odredila.

Tijekom cijele, iznimno bogate, profesionalne karijere trajno je ostao učitelj usmjeren i vezan upravo za školu kao stručni i znanstveni izazov. Cjelokupni je radni vijek proveo u području znanstvenog, teorijskog i praktičnog djelovanja u odgoju i obrazovanju ‒ od učitelja do sveučilišnog profesora, poznat i priznat i izvan granica naše zemlje, što se najbolje vidi po njegovim dužim ili kraćim boravcima na više različitih inozemnih fakulteta i instituta, kao i znanstvenim radovima objavljenima u zemlji i inozemstvu. Do danas je i jedini hrvatski pedagog koji je dobio svjetski najstariju i najprestižniju znanstveno-istraživačku stipendiju Alexander von Humboldt. S pravom se može reći da u posljednjih četrdesetak godina, a osobito od stjecanja hrvatske samostalnosti, nije bilo važnije manifestacije, događaja u području odgoja i obrazovanja u kojima profesor Previšić nije neposredno sudjelovao kao svojevrsni spiritus agens.   

Od 14. veljače 1973. do umirovljenja 3. listopada 2016. bio je djelatnik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svim statusima (asistent, znanstveni asistent, docent, izvanredni profesor, redoviti profesor te redoviti profesor u trajnom zvanju (od 2004.). Na Filozofskom fakultetu (Odsjek za pedagogiju) predavao je više različitih nastavnih predmeta i kolegija: Sistematsku pedagogiju, Pedagogiju slobodnog vremena, Socijalnu pedagogiju, Obiteljsku pedagogiju (Studij socijalnog rada), Metodiku sociologije (Odsjek za sociologiju), Alternativne pedagoške ideje i škole, Pedagogiju adolescencije, Osnove interkulturalne pedagogije, Teorije kurikuluma. 

Bio je šef Katedre za sistematsku pedagogiju i Katedre za didaktiku, obnašao je dužnost pročelnika Odsjeka za pedagogiju, predstojnika Zavoda za pedagogiju, predstojnika Instituta za pedagogijska istraživanja, a bio je i dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2014. do 2016. godine.

Posebno valja izdvojiti i istaknuti njegove znanstveno-teorijske i praktične doprinose u području istraživanja modernog kurikulumskog strukturiranja odgoja i obrazovanja. Prije 25 godina započeo je sa svojim suradnicima sustavno istraživati Školski kurikulum i obilježja hrvatske nacionalne kulture, zatim Metodologiju i strukturu nacionalnog kurikuluma (projekt koji je uz Ministarstvo znanosti i obrazovanja sufinancirao i UNESCO), a ciklus završio Kurikulumom socijalnih kompetencija i odnosa u školi. Sve je ovo rezultiralo brojnim pisanim radovima i cjelovitim znanstvenim monografijama i/ili studijama kao što su: Demokratska i interkulturalna obilježja srednjoškolaca u Hrvatskoj, Mladi u multikulturalnom svijetu i Kurikulum ‒ teorije, metodologija, sadržaj i struktura. U svim ovim projektima i pisanim radovima temeljno i sveobuhvatno se razmatra kurikulum suvremenog odgoja, obrazovanja i škole kao jezgre stručne politike obrazovanja s gledišta moderne pedagogijske znanosti. Riječ je svakako o važnom doprinosu i filozofiji odgoja koja školu gleda humano i proeuropski.

Kada je nakon četrdeset i tri godine s Filozofskog fakulteta u Zagrebu otišao u mirovinu, kao da je s profesorom Vlatkom Previšićem otišla u „mirovinu” i hrvatska pedagogija kakvu smo do tada poznavali: poznata, priznata, vidljiva, respektabilna, afirmativna, humana.

Profesor

Neizostavan dio visokoškolske nastavne karijere profesora Previšića bilo je pokretanje, organiziranje i vođenje Poslijediplomskih magistarskih i doktorskih studija pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao izravni i neizravni prinos provjeravanju i inoviranju teorije i prakse suvremenog odgoja, obrazovanja i škole. Pod njegovim neposrednim mentorstvom magistriralo je 28 pristupnika/pristupnica, a doktoriralo njih 34, što su brojke koje se teško mogu dostići. 

Tijekom svoga višegodišnjega rada pokazivao je brigu i angažman za položaj Odsjeka za pedagogiju čijem je povratku i afirmaciji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1895. godine dao poseban doprinos. Istovremeno je kao vanjski suradnik i gostujući profesor dao znatan doprinos razvoju pedagogijske znanosti i studija pedagogije kao: (su)voditelj poslijediplomskog magistarskog znanstvenog studija glazbene pedagogije (i predavač) na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, pokretač i voditelj poslijediplomskog doktorskog studija pedagogije ‒ Pedagogija i kultura suvremene škole, na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Osijeku, gostujući nastavnik na Sveučilišnom interfakultetskom studiju socijalnog rada, kasnije Studijskom centru socijalnog rada pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, poslijediplomskom studiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, studiju pedagogije na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru i pokretač/predavač predmeta Vojna pedagogija na sveučilišnim vojnim studijima.

Pedagog

Brigu za mlade pedagoge profesor Vlatko Previšić osobito je iskazivao kroz skrb za njihovo napredovanje u okviru poslijediplomskih studija, ne samo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nego i na ostalim odsjecima za pedagogiju u okviru drugih hrvatskih sveučilišta (Zadar, Split, Osijek, Rijeka). Za njihovo napredovanje brinuo je kroz poticanje pisanja i recenziranja pisanih radova za časopise, zbornike te izlaganja na skupovima, ali i kroz istraživačke projekte za desetke znanstvenih novaka i asistenata, gdje je integrativno okupljao istraživače s matičnog, ali i drugih fakulteta. 

Profesor Previšić bio je pokretač utemeljenja različitih udruga i dužnosnik u njima: Kluba hrvatskih humboldtovaca, Interkulture, Hrvatsko-njemačkog društva, Akademije odgojnih znanosti i Foruma za slobodu odgoja. Osobito je važna njegova uloga kao jednog od utemeljitelja i prvog predsjednika Hrvatskog pedagogijskog društva, osnovanog 13. prosinca 2002. godine, koje je tijekom dva desetljeća bilo stožerna institucija hrvatske pedagogije. Ne samo brojem sudionika (više od 500 pedagoga iz Hrvatske i inozemstva), dva kongresa i desetak susreta pedagoga, kao i izdavanje znanstvenog časopisa Pedagogijska istraživanja, pozicionirali su tada Hrvatsko pedagogijsko društvo u vodeću znanstvenu pedagogijsku udrugu u Hrvatskoj i regiji.

Profesor Vlatko Previšić bio je svakako osoba od znanstvenog i stručnog autoriteta, afirmiran u zemlji i inozemstvu u području znanosti o odgoju, obrazovanju, školstvu i prosvjeti. U svom znanstvenom i stručnom radu legitimirao se kao kompetentan, odgovoran i produktivan istraživač i nastavnik. Njegov profesionalni senzibilitet korespondira sa suvremenim poimanjem interdisciplinarnog i otvorenog pristupa u teoriji i praksi odgoja i obrazovanja kako prema domaćim, tako i stranim postignućima i nagnućima u suvremenoj pedagogijskoj znanosti. To se odražavalo i na njegov nastavnički rad koji su redovito visoko ocjenjivan od strane studenata, a bio je sadržajan, aktualan i pedagoški atraktivan predavač.

Godine 2020. dodijeljeno je profesoru Vlatku Previšiću počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je i brojnih nagrada za svoj znanstveni, visokoškolski i stručni doprinos pedagogijskoj znanosti tijekom cijele studentske i profesionalne karijere: Nagrada Rektora za odličan studij pedagogije, 1971. godina, Prva nagrada Sveučilišta u Zagrebu za studentski pismeni rad „Znanstveno-tehnička revolucija i odgoj” (1972.); Godišnja „Nagrada Ivan Filipović” za unapređivanje pedagoške teorije i prakse” (1989.); Povelja Hrvatske zajednice tehničke kulture za promicanje tehničke kulture (1996.); Godišnja nagrada Filozofskoga fakulteta iz Zagreba za znanstvenoistraživački rad na projektu „Metodologija i struktura nacionalnog kurikuluma” (2007.); Povelja Kluba hrvatskih humboldtovaca za osobit doprinos ostvarivanju ciljeva KHH (2012.); Povelja Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2013); Nagrada Grada Zagreba za područje prosvjete i obrazovanja (2013.); Državna „Nagrada Ivan Filipović” za životno djelo u području visokog školstva (2013.).

Profesor Vlatko Previšić nesumnjivo je posjedovao znanstvenu osobnost iskazanu kroz dosljedno njegovanje metodologijske i nastavno-metodičke ozbiljnosti, potrebitu teorijsku kritičnost i praktičnu primjenjivost svojih znanstvenih istraživanja te nastavničko djelovanje. Imao je smisla za organizaciju, koordinaciju i sintezu timskoga znanstvenog stvaralaštva, diseminaciju ideja i rezultata istraživanja te kreativnu produkciju pisanih radova koji su krucijalno utjecali na hrvatsku pedagogijsku teoriju i odgojno-obrazovnu praksu. Bio je svakako dosljedan nastavljač više od 130 godina bogate znanstvene i nastavne tradicije Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a svojim je ukupnim znanstvenim, nastavnim i javnim djelovanjem u više od 47 godina rada, od čega četrdeset i tri godine u akademskoj zajednici Sveučilišta u Zagrebu, znatno pridonio širenju ugleda pedagogijske znanosti i nastavne prakse i časno nosio naziv doajena hrvatske pedagogije.

Prof. dr. sc. Neven Hrvatić ‒ pedagog