Ako roditelji i odvjetnici upravljaju školama – zakazali smo kao društvo

Svi akteri – roditelji, odgojno-obrazovni radnici, stručnjaci i šira zajednica – moraju raditi zajedno kako bi se izgradilo povjerenje u sustav koji štiti djecu i osigurava sigurno okruženje za njihov razvoj. Ovo uključuje otvoren dijalog, transparentu komunikaciju, jasne protokole i postupke te zajednički rad usmjeren isključivo na dobrobiti svih učenika – Eli Pijaca Plavšić Problem je tamo gdje se trebaju „sresti” sustav obrazovanja, sustav socijalne zaštite i sustav zaštite zdravlja djece te ponuditi roditeljima i djeci kvalitetna, dostupna i pravovremena rješenja. Treba nam sustav utemeljen na suradnji i solidarnosti koji može vrlo rano na stručan način upozoriti na to što je djetetu potrebno, voditi i savjetovati roditelje kroz taj proces, sustav koji se brine da odgajatelji, učitelji i nastavnici budu educirani i koji omogućuje prilike za tretman – Ana Munivrana Roditelji preuzimaju odgovornost i tamo gdje ne trebaju, primjerice u obrazovnom procesu, jer vjeruju da su jedini odgovorni za dobrobit svog djeteta, koje osjećaju da trebaju braniti od svih. Ovakav je pristup pogrješan i opasan za psihološki razvoj djeteta, jer uči djecu nepovjerenju, pasivnosti i pesimizmu. Ako djecu neprestano štitimo, implicitno im poručujemo da su nesposobni sami se suočiti sa svijetom, da je svijet opasno mjesto i da su ljudi zli ‒ Nataša Jokić-Begić Hrvatska priča o pravu roditelja da odlučuju o odgoju i obrazovanju svoje djece počela se intenzivirati prije dvadesetak godina, od kada se vode rasprave o tome gdje završavaju prava roditelja, a gdje države. Politolog Berto Šalaj primijetio je kako se čini da Ustav u tome ne pomaže, jer jedan njegov članak govori o tomu da država mora skrbiti o potpunom obrazovanju učenika, a s druge strane kaže kako roditelj imaju pravo odlučivati o odgoju i obrazovanju djece. Posljedica toga, kao i zabrinjavajuće tromosti i nepovezanosti institucija dovela je ‒ ne samo u posljednjem slučaju bunta roditelja zagrebačke škole već i niza drugih ‒ do nimalo ugodnih pojava: stihijskog pristupa, nerazumijevanja, promašenih poruka, kršenja prava na privatnost, ugrožavanja ne samo prava djeteta već i njegova zdravlja. Krajnje mučan zagrebački slučaj koji je, čini se, napokon dobio nekakav epilog (uz dogovor dječje pravobraniteljice i roditelja, bitno – u nazočnosti odvjetnika) pa su se djeca nakon petodnevnog izostanka s nastave zbog tvrdnje roditelja da su traumatizirana i bez zajamčene sigurnosti boravka u razredu s jednim desetogodišnjakom, vratila na nastavu. Nažalost, učenik u kojega je uperen komplot medijskog prsta i roditeljske „pravice” posljednjih dana ne pohađa nastavu. Ovo nije prvi mučan hrvatski slučaj lutanja na putu do inkluzije. Prije dvadesetak godina javnost je iz dana u dan pratila bojkot roditelja zbog nove učenice, HIV pozitivne djevojčice. Ne samo majke i očevi, nego cijele obitelji, okupljale su se pred školom iskazujući ogorčenje činjenicom da HIV pozitivna djevojčica dijeli istu školsku zgradu s njihovom