Roditelji zapravo vole školu

Pokleknuli su roditelji, prihvatili sinovu odluku o neradu i prepuštanju ekranu koji ga je uspio zadržati u sobi ostatak srpnja i dobar dio kolovoza. Familija je kratko bila i na moru gdje opet nisu znali što bi sa svojim skorim punoljetnikom. Vršnjačkog društva nema, odbija s roditeljima izaći na sladoled, kupanje u moru ga ne zanima (on bi bazen), za znoj u vertikali na pržini pokazuje još manje zanimanja. Onda je napokon došao na red taj skupi maturalac na Maltu. S razrednicom, mlađarija se pet dana patila na plus 40, pa svi skupa obnevidjeli od znoja koji im je preskakao obrve i slijevao se ravno u oči nisu uspjeli vidjeti ni Tvrđavu st. Elmo, a bome niti kupolu crkve sv. Marije, iako je jedna od najvećih na svijetu. I, dakako, vratio se naš putnik s maturalca zaražen gripom. „Jedva čekam da počne ta škola”, pojadala se mladićeva majka. Strukturirani dan Njezina me priča dovela do naslovnog zaključka. Uistinu vjerujem da roditelji vole školu, samo to često zaborave i pretvore – kao što to zna biti i u braku – u odnos netrpeljivosti i rivalstva. Ipak, škola je popriličnom broju djece i mladih jedini strukturirani dio dana koji imaju, jedini period u danu kada ne 'vise' na mobitelima, jedini dio dana kada se imaju priliku i dosađivati, uostalom mnogima i jedini dio dana kada uživo komuniciraju s vršnjacima. I dok tijekom svake nastavne godine svjedočimo roditeljskim biserima opločenim u zahtjeve za privilegijom, posebnim tretmanom, promjenom ocjene, otkazom lošoj učiteljici ili verbalnoj eskapadi na ravnatelja, nekako na ljeto – baš kada nema nastave – roditelji zavape „počni, školo, počni”. Mrmljajući u bradu „doista ne znam više što ću s tim malim”. Gotovo sam sigurna da školu vole i roditelji 8,4 posto ovogodišnjih prvašića za koje su podneseni zahtjevi za odgodom polaska u školu. „Ne biste vjerovali, ali najveće zahtjeve za odgodom postavljaju roditelji, ne znam baš iz kojih pobuda”, izjavio je uoči početka nastavne godine na HRT-u ministar Radovan Fuchs, kojemu bismo mogli ponuditi odgovor na nedoumicu. Ne znamo, naime, zašto se ministar čudi i zašto dvoji, kada je posve jasno da i ti roditelji toliko vole školu da ne žele patnju učiteljica jer im je jasno koliko se oni doma pate s klincem za kojega su stručno (i bez liječničke licence) zaključili kako nije spreman za školske zahtjeve. Oni više od škole vole jedino vrtić, toliko da bi i sami koji puta radije ostali s tetom Milkom u skupini „Tratinčice” nego otišli na vlastiti posao. „Jedva čekam… vikend” Ono što mi se počelo dopadati jest promjena odnosa učitelja i nastavnika prema poslu ili, ako hoćete, prema svome pozivu. Čini se da sve češće pokazuju zube, doduše, kroz osmijeh. Tako su tri nastavnice iz Druge srednje škole Beli Manastir snimile sjajan videoskeč s temom dobrodošlice učenicima na nastavu. Za one koji ga nisu vidjeli (skupile su vrlo brzo 150 tisuća pregleda), slijedi opis. Dakle, prva učiteljica pred školskim vratima uzdigne papir na kojemu piše „Jedva”, druga se nastavi